„Mama, ti si debela“, reklo mi je moje malo, iskreno dijete. Nasmijalo se dok je to govorilo, pa sam se nasmijala i ja. „Nisam“, odgovorih kroz smijeh. „Jesi. Imaš škembu.“
Tu je bio kraj razgovora. Pobio me argumentima. Onako jednostavno, kako to samo dijete može. Stvarno imam škembu.
Mi doma, kao što vidite, vodimo politički nekorektne razgovore. Nisam ga ispravljala, nisam mu rekla: „Ne, dijete drago, nisam ti ja debela, nego plus size.“ Nisam mu rekla da izbaci riječ debela iz rječnika, i da umjesto nje ubaci englesku kovanicu za nešto, što ni sama ne znam prevesti. „Plus“ bi bio više, a „size“ veličina. Dakle, možda sam mu trebala reći: „Ne, dijete drago, mama ti nije debela, nego veće veličine. To je takvo tijelo.“ Možda bi se onda svi kolektivno osjećali bolje.
Ali, ne bih se ja osjećala bolje. Jer bi mu lagala. A to nije nimalo korektno.
Ne bih se osjećala bolje, jer se ni ne osjećam dobro u tijelu sa škembom koja pritišće. Ne bi se osjećala bolje, jer pamtim i bolje dane. Dane kada sam bila vitka i okretna. Lagana samoj sebi, a onda i zemlji po kojoj hodam.
Da, još uvijek sam si lijepa kad si pogledam lice u ogledalo. Ali daleko je to od one ljepote koju osjećaš kada ti nedostatak škembe omogućava da se sagneš i zavežeš cipelu. Sasvim ležerno, bez uspuhanosti.
Dakle, ja sam debela. Važno je to priznati samom sebi da te ne bi diralo, kada ti drugi dođu i pitaju te: „Zar si trudna?“ A ti nisi.
Važno je to priznati samom sebi da te ne bi diralo, kada i drugi primijete da si se „malo udebljala“, pa da to ne shvaćaš kao uvredu, nego konstataciju činjeničnog stanja.
Važno je to priznati samom sebi da druge ne bi prisiljavao, da upotrebljavaju strane kovanice, kako bi se ti, sa svojim činjeničnim stanjem, osjećao bolje.
Važno je to priznati, naposljetku, kako ne bi zbunjivali djecu i učili ih da lažu, kako bi se mi, debeli, osjećali bolje.
Moja debljina nije posljedica nikakve genetske ili hormonalne bolesti, nije posljedica sporog metabolizma ili bolesne štitnjače, moja debljina ne traži sućut. Moja je debljina posljedica uživanja u pašteti i kruhu. U ogromnim količinama. Neumjerenog uživanja. Ja volim paštetu i kruh.
Ali ne volim neumjerenost. Neumjerenost nije nimalo nije lijepa. Čini me tromom, tromoga tijela, ali i tromoga duha, čini me nezadovoljnom i praznom. A ne poletnom, ne osobom koja upravlja i vodi svoj život, već nekim koga život jednostavno nosi. A to nije inspirativno.
Nijedna krajnost nije dobra. Tako su i anoreksija i debljina samo dva naličja jedno te istog novčića. Naličja koje nam modna industrija nastoji prodati pod lica kakva se nose. I svako isticanje da jedno od toga dvoje nije i ne može biti ikome ideal, pogotovo ne djeci, jer nije zdravo, modni svijet naziva nekorektnim. E, pa neće moći. U potpisu: Debela.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash