Volim sunce. Tada je vedro, svijetlo, toplo, raspoloženje je bolje, sve je nekako veselije, ljepše.

Opet, s druge strane može dovesti do prevelike vrućine i sve što ona nosi sa sobom. Može postati toliko vruće da jedva čekam da padne kiša, malo rashladi, natopi presuhu zemlju. I čim se to dogodi, počinjem pronalaziti sve mane kiše i nikako ne mogu dočekati da ponovno izađe sunce.

Zimu i hladnoću uopće neću niti spominjati jer mi je to najtmurnije, najukočenije i nadasve najopasnije godišnje doba. Tisuću slojeva odjeće pod kojima ti i dalje može biti prohladno, a kretanje ti je pod tom silinom robe još nespretnije. Opasnosti koje nosi poledica ili snježna bljuzga je potpuno nepotrebno spominjati. Nešto je podnošljiviji suhi, tvrdi utabani snijeg, a najljepši je kada ga samo gledaš kroz prozor.

Pošto je zima znači, apsolutni pobjednik najnepovoljnijeg stanja, ipak ću se za sada zadržati na sunce-kiša-sunce relacijama. Možda bolje rečeno MS stanjima.

Pa kako to može izgledati.

Jedan dan se lijepo ustanem. Bez previše stresa i bez pretjeranih bolova i smetnji. Dovoljno da se osjećam lijepo, imam volju za vježbanjem, kućanskim poslovima, šetnjom… I tako krenem. Po redu.

Nakon odrađenih vježbi, kave, suđa i sličnih stvari zaključim da je danas sunčani dan pa se još uputim i u šetnju. Paše mi, ne hodam presporo pa produljujem rutu, naravno uspijeva mi pretjerati i normalno hodanje mi se počinje pretvarati u hodanje s noge na nogu da bi se na kraju pretvorilo u vrlo sporo hodanje s noge na nogu, a čekaju me još i stepenice do stana.

Naglo se dakle navlače oblaci, a s njima i prve kapi kiše.

Dođem ja tako ipak do stana, uđem, uspijem skinuti obuću, bacam se na prvu moguću sjedalicu i čekam. Čekam da počne prolom oblaka. Ja ga ne želim, ali on svejedno dolazi.

Ne mogu ustati, ruke i noge su mi teške do te mjere da ih uopće neko vrijeme ne pomičem, i najgore ili najbolje, ne mogu čak ni pričati.

Dolazi, jer ja umjesto da krivim nju za to kako se sada osjećam, krivim sunčano vrijeme koje me zavaralo da poželim više nego je bilo potrebno. Tako sjedeći, ponovno čekam. Čekam da prolom prođe, da se vratim u normalu i da ponovno zasja sunce.

Ove fizičke promjene zapravo su ništa naspram promjenama raspoloženja. Oooo, to može biti toliko intenzivno da se u kratkom vremenu dobro raspoloženje može pretvoriti u groznu ljutnju, nervozu. To je ona vrsta nervoze koja te pika u želucu, mršti ti obrve, tjera ti noge da se tresu, ne da ti spavati ni tabletama usprkos. Mislim, svakome se to događa ali kod nas koji s njom živimo, se može dogoditi zbog izuzetno glupavog razloga koji te inače ne izbacuje iz takta, ali tog dana, u tom trenu je ona odlučila da se duri i jednostavno i ja onda doživljavam takve senzacije.

Ma to može biti najmanja sitnica, tipa da nema slobodnih kolica u dućanu, ili da nema mog omiljenog namaza na polici, ili da sam zaboravila oprati majicu koju sam htjela obući, ili da neko od djece nije imalo zadaću, ili jednostavno krivo upućena riječ.

Srećom, ipak se češće dosta brzo uspijevam iz takvog kišnog stanja izvući. Definitivno me u tim situacijama smirenost i tolerancija mojih ukućana, nadasve supruga, može vratiti u sunčano, ali naravno za svoju dobrobit mi najčešće to uopće ne spominje.

Puno zabavniji su naravno histerični ispadi smijeha. Da, i toga ima. To zapravo i nije neki preveliki problem.

Jedino je nezgodno kada me uhvati u neprimjereno doba dana, tj. noći, pa se malo pobojim da bi taj moj smijeh mogao sve u kući, a i šire, probuditi, pa mi zamišljanje ljutitih izraza lica eventualnih probuđenih susjeda, još više smijeha izaziva.

Takvi ispadi mogu biti nezgodni i na, na primjer, roditeljskim sastancima. Jednom prilikom, na informacijama mi je nešto učiteljica ispričala što je kod mene izazvalo sličnu provalu smijeha. Bilo mi se jako teško zaustaviti, a ona mora da je mislila da sam malo skrenula jer sam cijelo vrijeme razmišljala o tome i nastojala sam što manje pričati jer mi je svaka druga riječ bila onako smiješno piskutava, a najviše sam se bojala da u susprezanju smijeha ne proizvedem onaj grozan zvuk roktanja.

Evo, i sad se smijem kad se toga sjetim. I to je onda ta situacija u kojoj ja zbog prejakog sunca počinjem priželjkivati kapi kiše. I one dolaze. Nisu neizdržive jer se samo manifestiraju kao žareća stopala, nego ti zapravo samo javljaju da je ona tu. Odgovorna i za kišu i za sunce i za ponovnu kišu.

Ipak, najgore od svih stanja, je stanje inercije. Tada samo sjedim, ne čujem kada se netko meni obraća ili samo vrtim stranice na internetu. Bez da išta čitam. Kako bi takovo stanje zapravo spadalo u onu zimu ranije spomenutu, sada ću samo ponovno okriviti nju.

Možda je i meni zapravo lakše za sve nju okriviti, ali baš me briga.

Kakve god probleme i opterećenja mi prouzročila, dovoljno je da se sjetim Isusa i njegove rečenice : „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ I tako dobivam još jednu pobjedu u nizu.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Alter, Jelena Oberman