Svi ovih dana komentiraju tekst jedne mame o tome kako su djeca osamdesetih, za razliku od današnje, bila dobro odgojena i pristojna.
Da odmah razjasnimo: mi doma ne odgajamo pristojno dijete. Mi odgajamo dijete za debatni klub ili Hrvatski sabor. Da ne bi bilo da mora raditi do 67. Ili da živi od tisuću i petsto kuna penzije. Mi svom djetetu želimo sve najbolje. Zato s njim konstantno debatiramo. Ovi u Saboru su već sad, naspram njega amateri. Ide nam dobro, ali za svaki slučaj držite nam fige.
Kao i ostali, osamdesetih sam i ja „visila“ po cijeli dan na cesti. Penjala se po drveću, igrala se skrivača, graničara, mame i tate. Ah te uspomene…crvenim se sad. Ovo moje malo derište po cijele dane, osim kada se ne umreži s prijateljima na igraćoj konzoli, a i tu mu je vrijeme limitirano, visi meni na suknji.
Svakom odgoju je svrha neki rezultat, postignuće u budućnosti. Pa razmotrimo malo budućnost ljudi odgajanih osamdesetih. To je naša sadašnjost. To su ljudi koji su sada u najboljim godinama, koji su, kao i ja, u četrdesetima. Gdje smo?
Kao da nas nema. Nit’ smrdimo, nit’ mirišimo. Imamo male plaće, krpamo kraj s krajem, pretačemo iz šupljeg u prazno, a ni glasa od nas čuti nije. Ni prosvjeda, niti bježanja iz zemlje. Šutimo i trpimo. Jednom riječju kao da smo duhovi.
Kao da smo krepane lutke. Bavimo se perifernim stvarima, stvarima koje nikog ne diraju, da slučajno ne bi talasali. I upravo nama serviraju rad do 67. Za tisuću i petsto kuna. Vi i dalje mislite da je taj odgoj bio dobar?!
Da, pristojni smo. Ali se od pristojnosti ne živi. Koliko nas je u stanju pokrenuti obrt, ili malu tvrtku, koliko nas ima poduzetnički duh? Mislim da bi statistike tu bile porazne.
Prepisivali smo u školi, markirali, upisali se na faks preko veze, kupovali ispite, zaposlili se preko stranačke iskaznice ili rodnog lista. Zar zaista možemo biti uzor ikome? Ali da, pristojni smo. Ne talasamo. Nije mudro. Za to vrijeme nepristojniji od nas, i luđi od nas uništavaju sve dobro što postoji u ovoj zemlji, uništavaju nasljedstvo naše djece. Zar itko misli da će njima biti lako u budućnosti koju im ostavljamo?
„Mama, ja sam gladan“, kaže dijete iz teksta kojeg sam dobila na Viber prije nego što su se svi mediji raspisali o tome. Kaže dijete da je gladno u gostima, a ne smije to reći. Nije pristojno, piše mama, pojesti više od jednog komada. Kao da je pojesti malo više u gostima najveći odgojni problem. Nisam u toku, ali očito vlada neki trend da je hrana koju radiš za goste stavljena na stol samo zato da se pokaže da se ima, dok se domaćini potajice nadaju da se neće pojesti da im ostane za sutra. Gladan je, pa što, ima netko nešto protiv?!
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
