Tužna sam. Je li to, onako, u redu napisati u blogu? Jer nije baš pristojno, ili, u najmanju ruku, poželjno u današnje vrijeme priznati da osjećaš tugu. Nekako svi kao da moramo biti pretplaćeni na sreću. Biti sretan je imperativ broj jedan u današnjem svijetu. Dobro raspoloženje, ljepota, uspjeh su ono što se danas uzima kao glavni kriterij dobrog života, sve manje od toga izaziva sram. Uglavnom se radi o sramu da se ne razotkrije da nismo uvijek uspješni, lijepi i sretni. Nesreću tajimo kao zmija noge. Nitko ne želi priznati poraz.
Ali, ja, eto, priznajem, da sam tužna. Stvari nisu onakve kakve sam očekivala da jesu. Situacija je, eto, tako pomalo bezidejna i neinspirativna. Voljela bih da nije tako. Ali, eto, tako je. Voljela bih da me netko uvjeri da sam u krivu, ali kada znam da nisam. Svako razuvjeravanje zvučalo bi mi kao lažna utjeha.
Život nije površan, ali ljudi u životu često jesu. Površni i bezosjećajni. I to me onako, istinski smeta.
Voljela bih da su stvari u životu posložene, tako da neprekidno osjećam ushit i sreću, i pobirem plodove uspjeha. Ali, nije tako.
Ponekad mi se čini i da je život neprekidna borba, i da trenutak kada će stati ta borba, i mjesto joj ustupiti pobjeda, nikako ne dolazi.
Možda je i ovo što pišem već svojevrsna pobjeda. Mogla bih na život gledati i posve pozitivnim očima, i reći, onako društveno prihvatljivo, da je pobjeda i to što uopće dišem. Ali, kada ja želim više. Možda me to što želim više i što nisam zadovoljna malim, čini nesretnom.
Možda onda da ovo ne objavljujem, da ne dijelim sa svijetom?
Ipak objavljujem. Odlučila sam biti hrabra i javno razotkriti sretnom i uspješnom društvu da sam trenutno tužna, ili u najmanju ruku nezadovoljna.
Pronašla sam negdje na internetu savjet da je, kada osjećaš tugu, dobro to pretočiti u riječi i napisati na papir, izbaciti to iz sebe, da se pritisak smanji.
Dakle, ovaj tekst je zapravo moja terapija. Možda da ga ipak ne objavljujem? Neke stvari trebale bi ostati intimne.
Ipak objavljujem. Znam da je ovo samo trenutak, trenutak pada, kojeg sam pretočila u riječi na ovom virtualnom papiru, riječi koje će se izgubiti u nepreglednom mnoštvu slično ispisanih riječi na internetu. Znam da ću se već sutra probuditi sretna, bez obzira što se danas nisam osjećala tako. Danas sam osamljena i poražena. Možda da ipak ne objavljujem?
Ali, opet, možda ipak treba objaviti i kada se ne osjećaš dobro: prenijeti iskreno svoje misli i razočaranost. Možda nekome pomogne kada vidi, da nije jedini. Možda nekome pomogne kada čuje, da je uvijek bilo takvih dana, ali onda sutra se digneš, i nastaviš boriti, pa makar i za male pobjede. Možda je to jedna pohvalna riječ, jedan osmijeh, sama volja da nastaviš naprijed.
Koliko bih rado pričala o razočaranju i ljudskoj površnosti i nezainteresiranosti za bližnje, licemjerju i laži koje redovito serviraju, toliko shvaćam da se ne treba prepuštati razočaranju. Koliko bih rado pričala o tome, kako se ponekad zapitaš ima li smisla borba, kada ti ne vidiš smisao, toliko shvaćam da je svako udubljivanje u takve osjećaje put prema još većoj gorčini. Gorčini koja nikom ne treba.
Svako od nas ima neki svoj mali svijet, pa makar taj svijet bio sveden na tri, četiri osobe, ili samog sebe. Svejedno je: bitno je ne izdati sebe.
Bitno je ne prepustiti se gorčini. Bitno je stvarati, radovati se svakom malom uspjehu, ma što god drugi mislili o tome. Bitno je postojati, pa makar i samim svojim postojanjem samo prkosili onima kojima smeta što, takvi kakvi jesmo, radujemo se i postojimo.
A sutra ću se opet radovati, znam to, vjerujem u to. Zato: objavljujem.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
