Obožavam ići u kino. Kada bi me netko pitao koji su mi omiljeni načini zabave, kino bi mi bilo na vrhu ljestvice. Ljubav prema filmovima mi je još u ranim danima usadila mama. Veli moj suprug da sam ja pogledala puno filmova, a ja kažem da to nije ništa, ako pitaš moju mamu.
S mamom sam gledala najviše komedije, drame, ljubavne.. a s tatom skoro sve SF-ove toga doba.
Volim svakojake vrste filmova. U većini žanrova možeš naći nešto zanimljivo ili privlačno. No nije samo film ono što je dobro u kinima. Najbolje je kada je zadovoljen cjelokupni dojam. Tako je jedna od stavki koja ga čini i ambijent u koji si došao. Već kad se spremaš, mozak ti stvara slike koje te čekaju. Od reda za karte, mirisa preskupih kokica, udobnih stolica, pa čak i redova za wc i zvuka sušila za ruke u njemu.
Neću nikada zaboraviti da me jednom prigodom i fizijatrica poslala u kino. Da, to je živa istina.
Naime, prije nego mi je postavljena dijagnoza da od sada na dalje živim sa sustanarkom, u svoj svojoj podmuklosti, ona je davala znakove prisustva, ali ih je onda na duže periode sakrivala. Vjerojatno zato što je zaključila, da bi joj kod mene moglo biti dobro. Bila sam podosta zaposlena, okupirana svime i svačime u dovoljnoj mjeri da ne shvatim preozbiljno simptome, nego da ih više vidim kao prolaznu smetnju. Pa ja sam ipak u naponu snage i izdržljivosti.
Tako je vjerojatno mislila i ta doktorica kada sam joj se javila sa tim tegobama. Još uz sve nešto mlađe izgledam , što sam također dobila od mame, pa je onda stvarno bilo teško odmah povezati simptome raznih bolova, ukočenosti, utrnulosti i ogromnog umora, pa mi je predložila da se malo opustim, jer sam u velikom stresu, i odem malo u kino gledati oskarovce. Naravno uz fizikalne koje mi je prepisala.
Nikada joj nisam takav stav zamjerila. Pa kako bih joj mogla zamjeriti činjenicu da me šalje tamo, gdje jako volim ići. Ništa ona loše nije mislila. I dan danas povremeno odem do nje da mi prepiše fizikalne terapije, koje mi ponekad malo pomognu. Jedino danas dolazim s ispravnom dijagnozom. Meni je bilo baš simpatično to što mi je preporučila izlaske kao jedan vid relaksacije.
Izlasci. Općenito društveni život se također prorijedi zahvaljujući njoj. Sada su djeca malo veća i nisu jedini razlog češćeg ostajanja doma, nego ona i njena nepredvidljiva ćud.
Tako se nekada u startu ne želim dogovarati za nešto jer, možda će padati kiša, pa ću užasno sporo hodati da ne padnem, onda će to ostale usporavati, zadavati im brige, brinuti će se za mene i to onda ja ne volim. Ne oni. Ja.
Možda će mi idući put biti užasno vruće, pa se neću htjeti dugo šetati jer je jedino o čemu ću moći razmišljati poveća količina sladoleda koju želim. Onda ću ih ponovno početi zavlačiti, pokušati skraćivati rute, oni će mi se prilagođavati, pa će opet to meni smetati najviše.
O nekim udaljenijim izlascima gdje bi bilo potrebno ići autom, više skoro ne razmišljam. Ne vozim baš nešto više i onda opet netko mora imati brigu sa mnom, i da , to mene smeta.
Naravno, ako izlazak uključuje mog supruga, onda je sve drugačije, s njime se upuštam bilo kamo i bilo gdje.
No dobro. Imam par svojih biser prijatelja s kojima se osjećam super pa makar nam se izlasci svodili samo na izlazak na kavu ili u slastičarnicu, samo nekoliko koraka od moje kuće. Ili samo jedan krug šetnje oko kvarta.
A volim i naše posebne tzv. babinjake. To je čisti smijeh uz nekoliko boca vina. Dobro, šalim se za nekoliko boca vina. A možda se i ne šalim baš toliko.
Volim se družiti i sa mojom kolegicom po dijagnozi. S njom onda u nedogled mogu raspravljati o našoj svakodnevnici.
Da. Izlasci su se prorijedili i promijenili. Zapravo to nije ni dobro ni loše. Samo drugačije.
Tako se, malo ponekad, što se mene tiče i kino mijenja. Odlazak u kino , često mijenja tzv. kućno kino. Doma, ušuškan u krevet, ponekad sa suprugom ili djecom, ali i često sama. Ima svojih prednosti kada sam gledaš filmove. Ne trebaš raditi kompromise što će se gledati, imaš svoje kokice sam za sebe, a najbolje je da si, ako treba i pet put za redom, ponovno vraćaš dio na kojem si zadrijemao. ?
Češće biti sam nikako ne podrazumijeva češću usamljenost. Samo je stvar u prihvaćanju promjena.
To je Sv. Franjo Asiški prekrasno izrekao : „Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem“.
Jer, zaista nije bitno možeš li ili ne možeš ići u kino ako si kino možeš napraviti kod kuće. A tko želi gledati s tobom, gledat će.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
