Kad odrastaš u zagrebačkom kraju, no kućanstvu, u kojemu nikada nije uzmanjkalo slavonskoga matrijarhalnog kulinarstva, napose slastica, teško možeš shvatiti što to znači „zaželjeti se kolača“. Jer, bez svega se može, bez kolača NIKADA! Moji/e razredni/e koleg(ic)e iz osmoljetke, naročito u nižim razredima, na pitanje učiteljice, čemu se raduju za blagdane, uvijek bi odgovarali/e: „Kolačima!“. Jednom malom Slavoncu nikada shvatljivo. Kolači?! Svakodnevica. Kolotečina. Niš’ posebno.
No, ono što je meni pričinjalo naročito zadovoljstvo bile su pjenjače, mikseri, kuhače, špatule i posude za vrijeme same izrade. Vrebao sam ih uvijek iz prikrajka te, po svršetku izrade, s posebnim užitkom olizivao tijesta i nadjeve. Kako sam stasao, dobivao sam i zadatke za vrijeme same izrade – kako ne bih dokoličario, dok čekam svoj liz: umuti ovo, promiješaj ono, drži malo posudu itd. Silom prilika, te su mi se slike, procesi i postupci urezali u pamćenje. I dobro je da jesu. Zašto?
Uz fino jelo i slastice, neminovno ide i sasvim pristojna (a onda i nepristojna) količina kilograma (prije svega onih nekvalitetnih) tjelesne mase, pa sam tako do srednjoškolske dobi prekoračio sve granice dobrog ukusa. O ozbiljnijoj tjelesnoj aktivnosti nije bilo govora, valjalo se obrazovati, formirati i postaviti na čvrste noge racija u okvirima umne sposobnosti i zadanih ambicija. Kada je tijelo počelo alarmirati, isti je taj racio, srećom, adekvatno odgovorio. Dogodio se prijelom i pala je čvrsta odluka prijeko potrebne promjene na fizičkom planu, a u život je, srećom, ušla opčinjenost tjelesnom aktivnošću u teretani. Pale su i kile. Njih je četrdesetak stradalo u nekoliko mjeseci. Prva velika bitka dobivena je bez previše muke. No održavanje novonastalog blagotvornog stanja za organizam potrajalo je nekoliko godina, nakon čega je opet (unatoč neprekinutom intenzivnom bavljenju sobom u fitnes centrima) uslijedio porast – SVE JE TAKO PROKLETO FINO! Slatko pogotovo. Narednih godina dogodile su se neke okolnosti, pa i (iako potaknut veoma ružnim događajima, ipak toliko željeni i dobrodošli) pad ponovne (iako ne ekstremne) tjelesne nabujalosti, koji je opet bio kratkoga vijeka. Donedavno.
Višemjesečni (čak se usuđujem ustvrditi i: višegodišnji) opetovani pokušaji ponovnog reduciranja u prehrani konačno su urodili plodom početkom ljeta. Odluka je pala. (Padala je ona i minulih godina, no bez uspjeha duljeg od dva, tri dana!) Ovoga puta drastično i trajno. Kroz dva i pol mjeseca dijetnom prehranom, svedenom na minimum, gotovo potpunim izbacivanjem jednostavnih i složenih ugljikohidrata te nastavkom intenzivnog treniranja u teretani, odletjelo je masno tkivo, kako potkožno, tako i unutarnje, malo je pala i snaga, no rezultati su bili veoma zadovoljavajući – 25 (u jednom trenutku njih čak i tridesetak!) kilograma, nadam se, u nepovrat.
Režim, kojega sam se ja kroz ova dva i pol mjeseca strogo pridržavao, bio je kako slijedi:
– doručak: 2 – 3 žlice posnog sira pomiješane s 2 žlice mljevenih lanenih sjemenki i malo beskalorijskog zaslađivača te zdjela zelene salate s preljevom
– ručak: oko 250 dg mesa (odrezak, batak sa zabatkom, ćevapi, kobasica…) ili 2 jaja i 4 – 5 žlica kuhanoga zelenog povrća (“na cušpajz” mahune, poriluk, kelj…, ili čak gljive)
– večera: 2 žlice sira i 2 češnja češnjaka te 10 dg paštete s nekoliko kriški tvrdoga sira.
Važno je, dakako, piti vode u izobilju.
Eh, sada: valja to održati. Kako? Kažu: Smršavio si previše, izgledaš bolesno, iscrpljeno, malaksalo, bezbojno, sivo. Imali su pravo. Vratio sam dvije – tri kile i stabilizirao se na toj kilaži. Sada kažu: Odlično! Slažem se. Slaže se i moje tijelo – osjećaj kudikamo bolji, snažniji, energičniji. Održavanje takvog (trenutnog) stanja organizma i kilaže poželjan je, no nimalo lak zadatak. Valja kontrolirati količinu i kvalitetu unosa hranjivih tvari, što mi zasad veoma dobro uspijeva.
Ipak – nedostaje mi slatko! Jako. Pokojni moj profesor solo pjevanja znao mi je reći: Navika – jedna muka, odvika – sto muka! O, kako li je pravo imao.
Međutim, postoje neki supstituti za šećerni porok, koji su mi postali rješenjem (gotovo) svih slastičarskih nostalgija, a tu je do izražaja došlo i moje „htio-ne htio“ stečeno iskustvo iz djetinjstva te sam pokušao i uspio smisliti i načiniti slastice (i „slanice“), koje se mogu konzumirati gotovo u neograničenim količinama, a bez posljedica u vidu suvišnih, nekvalitetnih kilograma. Proteinski su bogate, veoma niskog (ili nikakvog) udjela ugljikohidrata, mahom niskih kalorijskih vrijednosti i redom pogodnih za one, koji se drže tzv. „ketogene-dijete“.
Povremeno ću objavljivati ideje i recepte slastica i njihovih varijacija, a vama želim dobar tek i mnogo uspjeha u zdravom životu!
Hrvoje Banaj
FOTO: Unsplash
