Vukovi u janjećoj koži

Vukovi u janjećoj koži

„Vukovi u janjećoj koži.“ Izreka je sasvim na mjestu. Lagodni, kurtoazni osmijesi svuda oko mene. Ljubaznost na zavidnoj razini. Točno se pitam gdje sam to ja. Na tren mi se učini da sam u paralelnom svemiru ili povratku u neka dobra stara vremena u kojima nije bilo ovako multifunkcionalno sve.

Vukovi imaju sofisticirane prilagodbe

A fućkaj ga. Onda i danas nije za usporedbu. Jer danas vukovi imaju sofisticirane prilagodbe i pomake u nevinašca koja upiru prstom pozivajući se na moral, pravdu i istinu živeći dvostruke živote izvan socijalnog okruženja i unutar svoja četiri zida. Ponekad se upitam, iscrpi li to. Jedna slika za svijet, a druga za one najbliže. Najbolja su mi naslikavanja velike sretne obitelji u različitim inačicama i pozadinama kojima se većina divi. A i ja sama, ponekad, ne znajući u kojoj se koži tada krije vuk.

Kad djeca skrenu s puta

Čitam tako o jednom ocu koji ima kćer, a ženska se bavi tzv. noćnim plesom. Ona u tome uživa. Otac to ne odobrava. I eto ti problema. Ženska se tada potpuno oduzela kontroli i ne zna gdje točno udara. Očaj je to gdje god istina se tada smjestila.

I razmišljam si tako: rodiš dijete, odgajaš ga da zna što valja i što ne, pokušavaš onako blago usaditi i neku duhovnu vrijednost i jednu večer shvatiš da ti je sve to palo u vodu. Onda kreneš to u vodi, kad uzmogneš uzeti lagano sušiti jer bolje ne znaš. Nego čekaš. Da prođu. Luda vremena , lude godine, janjeći pogled u vučjoj koži…

Strah za dijete

NI svjesna nisam kada se to sve točno dogodilo. Ali znam da trenutak u kojem teta veli mobitel je isključen traje sto pedeset vječnosti. U najgorem mogućem scenariju: utopio se, udarilo ga auto, netko ga je sigurno oteo, ( tada na svaki poziv s broja koji nije umemoriran pomisliš „Evo to je otmičar!“), zatim kreće dio s drogama i onda kod mene na kraju i onaj s razbojstvima oko pljački i banki i slično.  I onda sam na koljenima i ništa mi ne preostaje nego nadati se najboljem. I onda se on pojavi s biciklom i kaže mobitel mi se ispraznio i nema smisla da me zoveš sto puta. Pa…! Volim te… Nosila sam te pod srcem devet mjeseci, nisam te na putu našla.

Hoće li shvatiti prije nego bude imao svoje dijete? Ovaj čas ne vjerujem. Bože, daj mi snage.

Sabrina Pejić

FOTO: Guillaume Archambault/ Unsplash