„Šotovoće“ pjevanje i sviranje raspjevalo bi se u našoj vikendici, osobito u početku kada još nije bilo struje na Otoku.

Kako se dan gasi, glasovi postaju jači, snažniji. Čuo se šum morskih valova. Nazirali su se razgovori iz daljine, šum cipela po kamenčićima na cesti, smijeh, kihanje, kašljanje. Na večer, uz šteriku, uzela bih gitaru, sjela na nisku, platnenu vikend stolicu i pjevala. Opet „šotovoće“. 

Šotovoće

Otvorila bih svoju pjesmaricu i prebirala žice gitare. Potiho sam pjevušila omiljene pjesme. Ubrzo bi majka sjela do mene. Pridružila se pjesmi onako kako smo to uvijek radile. Pjevale smo dvoglasno. Naše pjevanje se promaljalo ulicom. Kao da je sve utihnulo, osim naših glasova i zvuka gitare. Redale su se pjesme jedna za drugom, dok je svijeća dogorijevala. Isprva su susjedi slušali naše pjevanja. Jednu večer, drugu večer, a onda su „kapali“ jedan po jedan na našu virsku terasu. Sjeli bi na kamen, na zidiće, netko je ponio mali stolac iz svoje vikendice… Pjevali smo dugo u noć, dok su nas mjesec i zvijezde obasjavale. Miris mora je sokolio sve nas. Svi smo bili puni ideja, hajmo zapjevati ovu, pa onu pjesmu. Majka i ja rado smo pjevale staru pjesmu „Mjeseče srebrni“.

Majka

I tako do ponoći, i tako do iza ponoći sve u pjesmi, smijehu i  veselju naših virskih ljetovanja. Trajat će naše  virsko druženje, pjevanje, veselje uvijek, mislila sam. Takvoj radosti nikada neće biti kraja, na našem otoku Viru, poželjela sam.

Svijeća je i dalje dogorijevala. Bilo je tako svako ljeto, svako dugo toplo ljeto.

Danas više ne mogu pjevati „Mjeseče srebrni“. Ni „šotovoće“. Prsti nesigurno prebiru žice, a grlo se stisne. Majka, uporište moga života, više ne sjedi na našoj virskoj terasi, na niskoj virskoj stolici. Ne čujem njezin glas. Ali ipak, ju vidim, opuštenu, smirenu, zadovoljnu na niskoj, platnenoj, vikend virskoj stolici.

Osjećam ju duboko u duši. Nedostaje. Nedostaje već dugo, jako dugo. Još i sad, kada je struja došla na Vir, kada su ceste asfaltirane, kad se jarko-tamno crveni ružmarin razgranao po cijelom našem virskom dvorištu, majka nedostaje.

Dubravka Jelčić

FOTO: Dubravka Jelčić, privatni album