Vir bez struje (7): Galeb i ja

Vir bez struje (7): Galeb i ja

Pišem s odmakom od dugo vremena. Puno se  toga proživjelo. I sada kao da je teško ući u to vrijeme mladosti, iščekivanja, nade i radosti. Nije lako naći pravu riječ kako bi se opisao onaj silan zanos, ushit svi tih virskih godina. Sunce, ono isto sunce moje mladosti, je i dalje na mom prozoru, na mojoj terasi. No to sunce kao da sada drugačije sja, drugačije grije, drugačije obasjava. Možda, samo mene?

Sjećanja naviru. Snažno. Prodorno, ali prave riječi ne nailaze. Zagledana duboko u plavo more moje mladosti, prisjećam se svih dana, vremena kada je sve počelo, kako je počelo da bi se ostvarilo u mojim nezaboravnim,raspjevanim, virskim ljetima.

Evo kako je to počelo.

Polako i uporno u radosti.

Pjesma ljeta

Moje tinejdžerske dane obilježila je „Pjesma ljeta“ – koncerti po ondašnjoj Jugoslaviji.

Doduše, uvijek sam bila u Hrvatskoj, pa tek onda u Jugoslaviji. Ta „Pjesma ljeta“ dovela je u Vukovar poznate pjevače. Jedan među njim je bio i Šerfezi. Zlatni dečko su ga zvali. Svi su se zaljubljivali u njega. Pa i ja. Malo po malo, ali me držalo čvrsto, snažno i dugo.

On je pjevao i ja sam. On je svirao gitaru i ja sam. On je igrao tenis i ja sam. On je nosio bijelo i ja sam.

U studentskim danima Šerfezi je bio prvi, a onda se pojavio Oliver. Ponijela sam gitaru iz svoga vukovarskog doma svoga u Zagreb. U studentsku sobicu. Umorna, osamljena od zagrebačkog asfalta, novih ljudi, podstanarskih soba, učenja, padanja i polaganja ispita, najradije sam uzimala gitaru i pjevala. Pjevala sam sad i Oliverove pjesme.

Pjesme su me bogatile, učvršćivale moje studentsko ja. Ispiti su krenuli. Sviranje moje, željno iščekivane gitare i pjesme su me oblikovale. „Šotovoće“ sam pjevala da gazdarice ne ometam. Morala sam pjevati. To je bilo jače od mene. Sjećam se, provodila sam sate i sate uz pjesme i gitaru. Znala bih do kasno u noć svirati „šotovoće“, i zanemariti učenje. Često bih navečer odlučila ujutro rano učiti, ali ujutro sam ponovo uzimala gitaru i pjevala „šotovoće“. Moje studentsko ja se razvilo, postalo sigurno i voljeno. Gitaru sam stavljala na ramena, hodala zagrebačkim asfaltom i u društvu svirala, svirala i pjevala. Znali su me svi. Bila sam sinonim „ja, gitara i pjesma“.

Pjevala sam „Oprosti mi pape“ i plakala, jer sam rano izgubila oca. Njemu, njegovoj ljubavi darovanoj meni, pjevala sam dok su suze tekle niz lice u podstanarskoj sobici.

Galeb 

Za vrijeme praznika, otišla bih doma, u Vukovar, i pjevala po dvorištu. Bila je u modi pjesma „Galeb i ja“. Pustila sam glas „do daske“. Oslobođena podstanarske stege, moj glas je nadjačao i Dunav, i zvuk brodova i ribarska veselja.

U to vrijeme brat je imao fiću. Poslovno je morao ići u Osijek. Pravila sam mu društvo, jer u ono vrijeme još nije bilo radija ugrađenih u automobile. Po povratku pjevušila sam „Galeb i ja“.

„Smeta li ti pjevanje?“ zapitah u dahu.

„Ne!“ odgovorio je.

Osokolila sam se i pustila glas, kao u dvorištu. Taman kada sam došla do vrhunca pjesme, kada se trebao još više podići i pustiti glas, brat je izustio: „Tiše, ili ću stati i ti iziđi i pjevaj vani!“

Bili smo na pola puta do Vukovara.

Dubravka Jelčić

FOTO: Douglas Bagg/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.