Mnogi su se naši, više ili manje poznati, glazbenici željeli probiti vani, a čini se da je to uspjelo jednom, našoj javnosti posve nepoznatom, zagrebačkom blues bandu. Oni su Be Sharp Band, a od kad su u travnju izdali album naziva „Ashes’“ ne silaze sa svjetskih blues i blues-rock top lista. Be Sharp Band čine Marija Gašparić (vokal), Nenad Mađerić (gitara), Hrvoje Kaučić (bas gitara), Robert Jurčec (bubanj) i Tomislav Ocvirek (klavijatura). 

Na albumu su gostovali Krešo Oremuš na usnoj harmonici, Niko Radas na perkusijama, a back-vokali su rađeni u suradnji Ive Jelić i Marije Gašparić. Povodom njihovog međunarodnog uspjeha popričali smo s najisturenijom članicom banda, pjevačicom iznimnih vokalnih sposobnosti, Marijom Gašparić.

U Americi ste uspjeli. Popeli ste na šesto mjesto top ljestvice blues albuma i s naslovnom pjesmom albuma „Ashes“ ste isto visoko na ljestvicama? Kako je do toga došlo? Mnogi o tome sanjaju, a ne uspijeva im…

Marija: Da, s pjesmom „Ashes“ smo bili na visokom trećem mjestu Roots Music Report-a. To je ljestvica koja, iako locirana u Americi, surađuje sa radijima i radio emisijama (te njihovim DJ-ima) po cijelom svijetu, koji puštaju tzv. „roots“ glazbu – znači blues, country, bluegrass, jazz itd. Na temelju te suradnje generiraju se ljestvice glazbe koja se najviše pušta po cijelom svijetu na radio postajama. Znači, koliko ti se glazba pušta na radiju, i isključivo po tom ključu, toliko si visoko na ljestvici. 

Znači, vrtite se po cijelome svijetu, ljudi vas slušaju i traže, a u Hrvatskoj gotovo nitko nije čuo za vas?

Marija: U Hrvatskoj je posebna priča, kao i uopće na Balkanu. Znači ako se do sada nisi susretao sa promocijom albuma i nemaš neku bazu kontakata kojima se možeš obratiti, više-manje se svodi na „kucanje od vrata do vrata“ – svaka pojedina postaja, emisija, portal… Mi za promociju vani imamo fantastičnog promotora, Nizozemca, koji ima kontakte po cijelom svijetu u toj našoj „blues zajednici“. Njegovo ime je Leen Velthuis, koji i sam ima svoju radio emisiju „Another Blues is Knocking“ i uz to ima promotorsku kuću ABIK Radio Promotions. Njegovi kolege, radio DJ-i koji imaju svoje radijske emisije naravno žele uvijek nove bendove, nove materijale, njima je u interesu da su uvijek u centru izdavanja nove glazbe. To vani tako funkcionira. U Hrvatskoj je to sve malo drugačije. A i radi se o zakonu ponude i potražnje. Mi nemamo „tržište“ za ovaj i srodne žanrove, dok je cijeli svijet ipak jedno veliko igralište pa postoji „tržište“ za sve. Ipak se nadam da još uvijek u Hrvatskoj postoji sluh za dobru glazbu kao takvu, bez obzira na žanr, pa da ćemo zbog toga i tu biti prepoznati.

Kako ste zapravo došli u kontakt s nizozemskim promotorom?

Marija: Pa kada iz današnje perspektive analiziramo što se sve dogodilo i kako je do tog albuma došlo, a dogodile su se nevjerojatne stvari, jednostavno je jedan korak vodio drugom. Da nije bilo Memphisa, ne bi se spojili s organizacijom „National Women In Blues“. To je organizacija koja promiče žene u bluesu i na čijem sam „showcaseu“ imala čast i privilegiju nastupati – da nije bilo toga ne bih upoznala Leena.

Za one koji ne znaju natjecanje u Memphisu je svjetsko natjecanje bluzera u Americi na koje ste vi došli kao duo nakon pobjede na hrvatskom natjecanju „Croatian Blues Challenge“ 2017. godine.

Marija: Tako je. Radi se natjecanju „International Blues Challenge“ na kojem smo Nenad i ja predstavljali Hrvatsku kao duo „Two Blue“. A priča je krenula iz naše želje da se okušamo kao dvojac u stvaranju autorskog materijala – da vidimo da li mi to znamo, možemo, ima li tu kakve kemije i najviše od svega da vidimo kako će reagirati publika na ono što bi eventualno zajedno stvorili.  „Challenge“ se zapravo pokazao kao super projekt, odnosno eksperiment što se tiče samog stvaranja pjesama. Međutim, dogodila se i „nuspojava“ – pobijedili smo! A onda je nastalo „drž’, ne daj“ jer nismo planirali ići – što zbog financija, koje su velikim dijelom u vlastitom aranžmanu, što zbog obiteljskog života. I Nenad i ja imamo obitelji, ja čak četvero klinaca, tako da je ta cijela priča zapravo bila popriličan podvig. Međutim, onda se postavilo pitanje: „Što ako nikad više ne dobijemo priliku otići u Memphis – kolijevku bluesa?“ Mislim, ljudi o tome sanjaju cijeli život. I tako smo se ipak odlučili da idemo. Sve te pjesme koje smo napisali za tu prigodu, njih 10 u 3 mjeseca, smo po povratku iz Memphisa naravno predstavili bandu. Basist, Hrvoje Kaučić, se pozabavio njima u aranžmanskom smislu i zapravo on je napravio čudo od cijelog albuma. Tako da uz autorstvo, na koje se uvijek stavlja naglasak, Hrvoja moram istaknuti kao nekog tko je pjesmama dao ovakav oblik kakav danas imaju. Ne znam koliko su ljudi upoznati s težinom tog zadatka – tu se radi o strukturama pjesama, tu je puno elemenata o kojima moraš voditi računa da stvari funkcioniraju, da su raznolike, da ne zamaraju uho nakon duljeg slušanja. Iako smo ih namjerno stvarali da imamo veliku raznolikost u repertoaru, ipak je tu puno značio taj aranžamski dio posla, a potom i produkcija, za koju se Hrvoje isto pobrinuo, tako da je ujedno i glazbeni producent albuma uz Hrvoja Nikšića u čijem studiju Kramasonik smo snimali.

Kako si se ti počela baviti bluesom?

Marija: Ja sam se počela baviti bluesom, spletom okolnosti, prije tri godine – u ovom obliku. Jer taj famozni „blue note“ je meni osobno uvijek bio vrlo privlačan. Kao netko tko je oduvijek bio sklon crnačkoj glazbi, nekako bih uvijek vukla na tu stranu, u kojim god žanrovima se našla i s kojim god izvođačima surađivala. Najjednostavniji primjer, ujedno i onaj koji me nehotice povezuje sa mnogim ikonama crnačke glazbe, su glazbeni počeci u Crkvi, između ostalog. I uvijek bih ja došla s pitanjem: „A kaj ne bi neki gospel? A ne bi malo r’n’b?“ Tako sam nekako uvijek naginjala tom stilu.

Prije tri godine, kada sam ušla u Be Sharp Band, dobila sam zapravo konkretnu priliku da se mogu intenzivno baviti ovim žanrom – bilo da se radi o skidanju standarda, pa evo i stvaranju svog materijala. Iako je mene već neko vrijeme, prije ulaska u Be Sharp Band progonila ta ideja da bih se vjerojatno u tom žanru jako dobro snašla – valjda sam doslovno prizvala tu konkretnu priliku.

Ti si i skladala pjesme za ovaj album, napisala si dio glazbe i tekstove? 

Marija: Da, glazbu smo radili moj dragi gitarist Nenad Mađerić i moja malenkost. Kreativni proces je izgledao netipično. Nismo se nalazili, kako to bendovi znaju raditi. Bendovi se nađu, „jammaju“ i nabacuju ideje ili dorađuju postojeće i tako grade pjesme. E, mi to nismo tako. Nenad bi snimio nekakvu ideju i poslao ju meni. Ja sam stavila slušalice, zatvorila oči i jednostavno osluškivala što to u meni provocira – da li neku sliku, neki osjećaj, situaciju, što god. Na temelju toga bih počela raditi vokalnu liniju i pisati tekst, i to isključivo na engleskom, nekako mi je najprirodnije pisati na engleskom, a i pisali smo za određenu prigodu i publiku – prvo za „Croatian Blues Challenge“ pa za „International Blues Challenge“, pa je engleski bio logičan. U Memphisu doduše možeš odsvirati i „cover“, ali je poanta da se potiče autorstvo i da je autorstvo uvijek dodatno nagrađeno, tako smo se automatski odredili: „Nema covera, idemo napraviti sve autorske pjesme!“ I tako smo u tri mjeseca napisali gotovo cijeli album. Takav je bio kreativni proces, a takvog se držimo i sada. Jer nastavljamo, ne namjeravamo stati, ovo nam je dobro, uživamo.

Uspjeli ste u svijetu, puštate se na radio postajama, hoće li uslijediti neka turneja?

Marija: E sad se čeka. Kako su ono rekli: „Iduća dva tjedna su ključna“.

Drugim riječima, korona vas je zaustavila?

Marija: Korona nas je zaustavila u smislu da se ne zna kako će nastupi izgledati po Hrvatskoj. Za nastupe vani se još manje zna, jer granice još nisu otvorene. Kako će to izgledati u budućnosti? Mislim da veliki festivali neće biti mogući još neko vrijeme, pitanje je hoće li biti mogući koncerti i u kojem broju i u kakvim uvjetima. Tu su i ugostitelji – klubovi, kafići koji žele imati živu glazbu, ali pritom i oni nekako moraju zaraditi. Dakle, sve ovisi kako će se situacija odvijati.

Inače vas se moglo čuti po zagrebačkim klubovima?

Marija: Da, Be Sharp Band, ali i Two Blue kao duo, je bio gost u raznim klubovima u Zagrebu kao što su Hard Place, Route 66, Bikers Beer Factory, Bar Bar, Sax, Vintage Industrial Bar, Jiggy, Pivana, KCM, Goldfinger bar u Zaprešiću, ali bilo je i svirki po cijeloj Lijepoj našoj – što već odsviranih, što dogovorenih, pa sad čekamo što će se realizirati. Trenutno, što se tiče samog Zagreba, mislim da je najposvećeniji našem ljubljenom žanru, i njemu srodnim žanrovima, Route 66 – tu se stvarno može čuti vrhunski blues. Također i u KCM-u.

Koliko se blues zapravo sluša u Hrvatskoj?

Marija: Pa scena je gotovo nepostojeća, blues se eventualno svira kao dio repertoara određenih izvođača, uklopljen sa drugim, srodnim žanrovima. Pozornost ljudi koji imaju ozbiljan interes za blues je više-manje orijentirana prema svijetu. Ali upravo od takvih ljudi dobivamo odlične reakcije na naš album. Feedback koji uglavnom dobivamo je: „Nema šanse da je ovo hrvatski bend!“ Nama je zbog toga naravno iznimno drago, no to dosta govori o samoj sceni u zemlji. 

Vi niste ni čisti blues, malo koketirate s rockom?

Marija: Da, iako je osovina i misao vodilja definitivno blues, naša glazba ima dosta utjecaja različitih žanrova, najviše rocka. Ali čuje se tu i country, jazz, funk, soul… Ja čujem na momente Hendrixa, pa Led Zeppelin, pa Doorse… svi oni utjecaji kojima smo mi kao glazbenici natopljeni.

Recimo ”Ashes” malo vuče na ”Majke”?

Marija: Majke? Interesantno… Ja u Ashes-u čujem na momente „Doorse“, pa opet „Tito & Tarantula“ i tak, svašta. Ima jedan odličan mix svega, različitih utjecaja. I drago mi je da je zapravo jako dobar spoj svega toga. A i album sam je mix svakakvih stilova – dok je, recimo, „Mamma’s Everyday Blues“ klasičan lagani durski blues, „On The Wind“ je lagani molski blues, onda opet „Ain’t Got No“ onaj pravi mulj delte Mississippija sound.

Jelena Oberman

FOTO: Be Sharp Band