Categories KULTURA

Uroš Timić: Književnost se ne isplati, književnost se voli

Tek mu je 31, a iza sebe Uroš Timić ima već četiri objavljena romana i mnoštvo priča. Njegov roman „Osmi život“ pretočen je u kazališnu predstavu koja se upravo izvodi u Srbiji, a jedan od njegovih romana možda ćemo uskoro ugledati i na filmu. Uroš Timić sve je samo ne tipičan predstavnik generacije. Ovaj mističan i intrigantan pisac, društveno je aktivan i prisutan na svim društvenim mrežama, a trenutačno radi kao voditelj informativnog programa na TV Kurir.

Rođen je u Smederevu 1991. godine gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je na Katedri za bibliotekarstvo i informatiku na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Tko je Uroš Timić

Tek ti je 31 godina, a iza sebe imaš već četiri objavljena romana i dvije zbirke kratkih priča. Kada si shvatio da ćeš biti pisac?

Imam priče objavljene u dvije zbirke s drugim autorima, ali u suštini imam dovoljno napisanih priča, da mogu objaviti i više od dvije zbirke. Neke su objavljivane i u časopisima, neke na portalima… Elem, nisam shvatio nikad, valjda i dalje sebe ne doživljavam kao pisca, to je krupna riječ i jako važno zanimanje. Mislim da nijedan umjetnik sebe ne treba doživljavati kao umjetnika jer tada trud prestaje i ulazi se u kolotečinu…

Kako bi opisao sebe i svoju književnost?

Koliko sličnosti, toliko i razlika postoji između mene i moje književnosti, ali u suštini, ima taj neki mračan prizvuk (književnost), mistiku, nešto sakriveno i tužno, ali istovremeno intrigantno.

Tko su ti uzori?

Trudim se ne kopirati nikoga, ima previše kopija među piscima, ali i svim drugim umjetnostima. Dok ne dobijem originalnu ideju, ne pišem. Ako moram nekoga izdvojiti, to bi bio Edgar Alan Po.

Pisanje iz ljubavi

Kako se postaje pisac? Što je potrebno za dobru priču?

U suštini, ono što sam rekao u prethodnom odgovoru – originalna ideja ili, ako smo već inspirirani nekim drugim djelom, jedinstven stil, dobra prerada postojećeg i barem nov zaplet ili drugačiji rasplet. Pisanje zahtjeva mnogo rada na sebi, na rečeničnom sklopu, na stilu. Zahtjeva i načitanost, konstantno bivstvovanje u materiji…

Imaju li tvoji romani autobiografske elemente? U jednom videu na TikToku spominješ iskustvo paralize sna?

To je roman „Osmi život“, u suštini jedini element jest upravo ta spomenuta paraliza sna. Autobiografskog ima najviše u drugom romanu „Četrdeset dana“. Treći i četvrti roman su u potpunosti plod mašte, istraživanja i neke osobne interpretacije ponašanja ljudi oko mene.

Što misliš o čitalačkim navikama publike na ovim prostorima? Ima li smisla baviti se književnošću?

Ako bismo bili surovo iskreni – nema. Procentualno, jednostavno nema. Jako mali broj ljudi čita, a među njima treba naći osobe kojima će se baš vaša knjiga dopasti, a s obzirom na to da ja pišem specifičan žanr, taj broj nije baš veliki. Kad na sve to dodamo da ljudi više vole dobiti knjigu, nego kupiti je i radije bi dali novac na nešto drugo, onda se financijski zaista ne isplati. Srećom, većina pisaca ne piše zbog novca, već iz ogromne ljubavi prema pisanoj riječi.

Kazališna predstava

Na temelju tvog prvog romana “Osmi život” napravljena je i kazališna predstava koja se upravo izvodi u Srbiji. Kakav je osjećaj gledati svoje djelo na “daskama koje život znače”? Imaš li možda ponuda da se neki tvoj roman pretoči u film?

To je bilo jedinstveno iskustvo koje se pamti cijeli život. Ne znam što je ostavilo veći utisak na mene, ali uvijek ističem svoj odnos s glumcima i režiserom Zoranom Rakićem. Postali smo u nekom trenutku jedna velika obitelj i taj trenutak i dalje traje. Što se filma tiče, u suštini, da, postoji ponuda i čekam odgovor, ali neću reći ništa na tu temu, dok barem ne dobijem ikakvu naznaku da je knjiga u pravim rukama. Nije u pitanju roman „Osmi život“ već jedan drugi.

Ljetos si objavio i četvrti roman “Kuća sa staklenim zvonom”. Možeš li nam otkriti o čemu se u tom romanu radi?

Emotivni, platonski odnos između dvoje momaka u misterioznoj, ukletoj vili koju proganjaju duhovi i u kojoj se krije psihopata – ubojica koji slika portrete svojih žrtava. Eto, mislim da je to najkraći, najintrigantniji opis…

Televizija i društvene mreže

Voditelj si i informativnog programa na televiziji, radiš u knjižnici, bloger, organizator uspješnih festivala, aktivan na svim društvenim mrežama… kako sve to stižeš?

U knjižnici sam radio pet godina, nakon studija na Filološkom fakultetu, a poslije toga sam počeo da radim kao voditelj, ne radim ta dva istovremeno, to bi bilo nemoguće… Ali da, imam oba iskustva. Organizator sam bloger festa, ali mi i to vrijeme više ne dozvoljava, tako da sam festival prepustio nekim drugim ljudima, a ja ću ga rado posjećivati. Što se tiče društvenih mreža, smatram da su besplatan i brz način promocije, tako da – mora se naći vremena napraviti lijepu fotografiju ili kratak snimak ne bi li ostao aktivan i aktualan.

Koliko ti znače nagrade koje si primio?

Nisam primio previše nagrada, a od primljenih mi jedino znači prva nagrada jer sam zahvaljujući njoj uplivao u svijet književnosti. Najveća nagrada mi je kad mi netko napiše poruku na društvenim mrežama kako je oduševljen romanom ili kada me netko sretne na nekom događaju da mi to kaže osobno. Čitaoci su jedina prava i validna nagrada.

Tvoja poruka za sve mlade koji se žele baviti književnošću?

Onaj jedini savjet koji uvijek ističem – ako uopće uzimate u obzir financije, nemojte se time baviti. Književnost se ne isplati, književnost se voli. Nagrada nije novac, nagrada je svaki čitalac pojedinačno.

Razgovarala: Jelena Oberman

FOTO: privatna arhiva Uroša Timića