Umor je vjerojatno jedna od najiritantnijih stvari na svijetu. Pogotovo kada nemaš prostora za odmor. Umor je poželjan kad liježeš u krevet, pa slatko i brzo zaspiš. Ali, nikako nije poželjan kad traje od jutra. Noćas sam tako slabo spavala pa cijeli dan radim sa smanjenom razinom energije i entuzijazma. Nadoknađujem to onda hranom što me silno živcira jer mislim da ću se ponovo udebljati. Kažu da je umor, odnosno nedostatak sna razlog zašto se debljamo, odnosno trpamo u sebe više hrane nego što bismo smjeli.
Umor nastojim prebroditi i tako da se pokrijem dekom preko glave, nadajući se da ću se tako napokon izolirati od svijeta i svih ometanja, odmoriti i napokon probuditi vedra i čila. Spremna za nove radne pobjede.
Umor i djeca
Obično mi ne smetaju djeca, ali danas nije takav dan. Eto, baš smo danas, igrom slučaja, imali navalu djece na naš dom. Oni pršte od energije, a ja bi današnji dan najradije prespavala. Usprkos tome, ja sam nadobudno legla, i očekivala da me njihovo ciktanje i vriska neće omesti. Mislila sam da je umor jači. Da će pomoći pokrivanje dekom preko glave. Ali, ništa nije upalilo. Usprkos umoru ostala sam budna.
Malo, malo čulo se: „Mama, mama“. Pa trčanje, pa vriska, pa ostave otvorena sva vrata tako da propuh povuče. Ne bojim se ja da će mi propuh naškoditi zdravlju, ali nije ugodan, smeta i remeti mir. Postići zen u trenucima dok s jedne strane djeca glasno govore, stalno nešto trebaju, a propuh udara nije lako. Ima li uopće itko tko je u tome uspio? Puna kuća djece i popodnevni san, zvuči nemoguće kao dobitak na lotu.
Divim se onima koji imaju više djece
Stvarno se stoga divim živcima onih koji imaju više od jednog djeteta. A možda oni živaca i više nemaju. Možda su navikli na konstantan umor i uvođenje reda.
„Zatvori ta vrata“, rekla sam djetetu u jednom trenutku. „A kako zna da su vrata otvorena ako spava“, priupitao je jedan od naših malih gostiju. Na sve imaju odgovor, ta današnja djeca! No, koliko god mi sada to bilo simpatično, sada kada je dijete otišlo na večernju aktivnost, a ja napokon ostala sama i u miru, u tom trenutku nisam bila ni najmanje raspoložena. „Ne spavam“, kratko sam odgovorila. „Samo bezuspješno pokušavam zaspati“, pomislila sam u sebi, odbacila toplu dekicu, ustala se i natočila si nimalo zdravo energizirajuće piće koje sam si danas kupila da izdržim dan.
„Život mi ne ide u pravom smjeru“, razmišljala sam u sebi dok su djeca oko mene divljala. Dobro, nisu baš divljala, ali kad te obuzme umor, i najmanja količina nečije aktivnosti i živosti djeluje kao divljanje.
„Eto, nezdravo se hranim, pijem nezdrava pića, ne mogu držati kontrolu nad djecom, sve suprotno od onog kako sam zamislila“, samo su se rojile negativne misli. Zatim sam se sjetila što mi sve još danas, zbog umora, nije pošlo za rukom što me je još više tjeralo u očaj. Svjetlo u tami mi je što ipak, srećom, ne radim u školi ili dječjem vrtiću. Mislim da sam danas najbolji kandidat za najgoru učiteljicu ili najgoru tetu u vrtiću.
Ipak nisam bila loš domaćin. Tko zna možda su djeca i uživala jer sam manje nego inače obraćala pažnju na njih. Imali su više slobode i manje kontrole. Ma neka su djeca sretna. Iako sam ja na izmaku snaga i više od ičega veselim se toplom krevetu i toploj dekici.
Iva Kozarac
FOTO: Nery Zarate/Unsplash
