Konačno su počeli dolaziti i naši trenuci. Sve više i više. Više razgovora, više pisama napisanih i nepisanih u papiru, i sms-ovima, i kompjutorskim ekranima, i na glavi, i u bananama. Da, morat ću napisati nešto o čovjeku koji ne voli banane, ali ne sada. Sada ću o tome kome banane pripadaju. Ona me tome naučila svojim smijehom, i suzama, i kad nisam znala što ću s njenim suzama, a sa smijehom sam znala što bih. Kako to? Uživala bih u smijehu, eto to. A suze? Što da učinim sa suzama koje mi netko daje, poklanja, ostavlja, dijeli sa mnom? Dijeli tajnu, blago, potrebu, nutrinu? 

Šutnja

Polovična osoba, polovična duša, bez ravnoteže. Tako je to kad znam samo sa smijehom, a sa suzama ne. Ista je stvar i kad je obratno. Pa sad učim tuđe suze. Učim ne otići. Učim kako suza prijatelja vrijedi isto koliko i povjerenje, olakšanje, smijeh. Možda i više. Na tuđi smijeh se tako lako naučim. Čak i kad je podsmijeh.  Ali na suze …  

Ponekad tako sjedimo za stolom, i grafike Afrike vise nam nad glavama preko prastarih tapeta oronulog stana u centru ovog (ipak!) europskog grada. Između nas stol masivan od veličine. Sve na njega stane i još ostane neugodno prazan prostor koji kao da pita: a gdje su oni kolači za goste? Na sred stola velika, šarena lampa, puna staklenih perli, malenih kockica zrcala, obojenih kristala, poput kaleidoskopa. Ugašena. Šuti. I nas dvije s njom.

Suze

Ma, pričamo, naravno, glasovi nam se dižu i spuštaju, ‘a’ i ‘o’ i ‘r’ kotrljaju nam se dugo po ustima, pa nam ‘i’ pobjegne kroz zube. Cijelo vrijeme tako. Ali, šutimo. Negdje smo skopčane iznutra, no to nije tema pa nije ni važno. Nije važno sve dok njoj odjednom ne poteku suze, a ona i dalje govori, bez jecaja, bez zastoja. Završi priču, sjedi, a suze samo cure. Onda stanu. Zatim ona uzdahne, teško, troslojno, evo ovako: „Ah-ha-hh-hm-ah“. I počne tiho: 

„Evo vidiš, uvijek ja ovako, samo tako. Bum, tras, u meni sve, i ne znam kud s time i onda mora van. Samo me tresne, poberem od nekud nečiju tugu. Nemam pojma kome je, i što je, i odakle, i zašto meni, i onda moram plakati, ne mogu to izdržati. Pa kad ću ja jednom moći to raditi anđeoski, s one strane?“

Stvarno sam tu

Što da kažem na to? Istinu? Da će za to ionako imati cijelu vječnost, treba joj se strpjeti još samo nekoliko decenija? Mogu ja to. A i ona to može podnijeti. Ne govorim joj to. Zato što je to tek prvi dio moje misli. I sad, kad sam svjesna da je to samo dio moje misli, kako da joj prešutim ostatak? To bi onda bilo varanje. Laganje. A ja neću. Ionako se sve na kraju sazna. Pa šutim i dalje. Pravim se da ne znam što bih sa suzama. A znam. Tu sam. Stvarno sam tu.

Ne čekam da je prođu suze, pa da bude nešto drugo. To bi bilo isto kao da idem plivati u more samo zato da dočekam da to plivanje prođe. I time obezvrijedim onu slanoću, i miris, i vikanje galeba, pa školjku ispod kamena, planktone koji me dodiruju. Koliko živih bića mene dodiruje odjednom, a ja sam tu samo zato što – čekam da prođe? 

A ne, ne može to tako, ne ide to tako. Nitko ne ulazi u more plivati, samo zato da mu ‘prođe’. 

Potrgani konci

Eto, tako ja sjedim s njezinim suzama i ne čekam, nego budem. To se vjerojatno ne vidi. Ne postoji oku vidljiva razlika između ‘budem’ i ‘čekam’. Ona je iznutra i za nju treba vremena da poveže potrgane konce. 

One potrgane konce što vise između svih ljudi međusobno, jer smo zapravo svi samo jedan instrument, organ, dio nepojmljive cjeline, a stalno sami sebe cijepamo na atome pune eksplozivne megatonske snage. Treba vremena tim koncima da se ponovno opipaju, pronađu, povežu, pa da kroz njih prostruji energija, miris, vjetar, osjet, ono što je neizrecivo, jer nema riječi za to. 

Nema, i sva sreća da nikad ne može biti. Neodredivo nije odredivo, beskonačno nije konačno, a mir nije nemir. U toj unutarnjoj tišini postupno se povezuju naši konci, propituju se u tami, isprobavaju svoje dugo neupotrebljavane kanale, dok sjedimo tamo za onim stolom, i ona plače, a ja samo sjedim. I šutim.

Banane 

Ne mogu joj reći onaj drugi dio svoje misli. Ali ću zato reći kome banane pripadaju. Banane imaju itekako veze s božanskim namjerama. 

Razgovaramo nas dvije o duši i duhu, i nutrini, i potrebi, i putu. Naravno, ona govori suvislo, jasno, sigurno i toplo, a ja samo klimam glavom i povremeno dobacujem naizgled mudri komentar – ‘ah’, ‘hm, ‘aha’ ‘mhm’ i tome slično, jer se ne osjećam baš elokventnom, načitanom i doraslom ovoj temi. A onda ona izvali:

„Ajd’ ti meni reci čije su banane?“ 

„Kako to misliš?“ 

„Pa mislim ovako: ja imam kamion banana. Dakle, banane su moje. Onda ja odlučim te banane podijeliti ljudima koji prolaze pored kamiona. I kako koji prođe ja mu dobacim banane. Čije su sad banane?“

„Pa od onog tko ih ulovi“, odgovaram. 

„Aha! Tu sam te čekala! Istina je to što govoriš. Banane su moje dok su u mom kamionu, a kad ih dadnem ljudima onda su od tih ljudi. No, čije su banane dok lete zrakom?“ 

Smišljam brzi odgovor, ali ona je još brža:

„Vidiš, dok banane lete, onda su samo svoje!“

„A zapravo su cijelo vrijeme Božje!“, ispadne meni iz usta i onda obje popadamo po njezinom krevetu od smijeha. 

50 posto DNK

Taj razgovor je jedna činjenica. Druga činjenica je da je banana jedna strašno dobra stvar. Treba u obzir uzeti i činjenicu da je 50 posto DNK banane i čovjeka, koji je na sliku Božju, potpuno identično. Pa, moglo bi se reći da je banana pola slike Božje. Onako, doslovno. I sad, obzirom da mi ljudi, kakvi već jesmo, još uvijek puno toga ne znamo, zar ne bi onda mogla biti istina i to da je banana cijela baš onakva kakvom ju je Stvoritelj zamislio? Banana je živo biće, inspiracija za filozofe, hrana za želudac i primamljiva aroma za nepce. 

Banana je mnogo toga što već znam, a često je i ono što ne znam. A s obzirom na to da sam sklona ne primjećivati ono što nisam spoznala, banane i dalje samozatajno plove oko mene i tko zna što su sve u stanju činiti. Pa i biti samo svoje. Makar dok lete zrakom, bačene iz kamiona. 

Sutradan

A sutradan je opet bilo jutro, i ja sam bila potpuno sama s tišinom u stanu. Šalica čaja je otpuhivala svoj mirisni dah na mene od tamo, s pisaćeg stola, a vani je padao, i padao snijeg. Otvorila sam prozor i nagnula se nad prozorsku dasku, želeći okom uhvatiti onaj zavoj ulice, tamo, sasvim desno, odakle je virio vrh jednog starog stabla koje mi je htjelo mahati. A i ja njemu. I tada, umjesto stabla, domahnulo mi je nebo. Što je, zapravo, jedna te ista stvar. Osjetila sam se sjedinjenom. Nebo je ušlo u mene. A misao je ušla u središte moje svijesti, baš kao nepogrešiva strijela Wilhelma Tella u onu crvenu jabuku.

Tako je bila inspiracija. Ne ona umjetnička kada slikamo ludo žive slike, skladamo beskrajno tužne etide ili pišemo zapanjujuće nadahnute priče. Ima i većih i važnijih inspiracija od te. Biti. Eto, tako sam ja bila inspirirana idućeg jutra.

Zorica Krističević

FOTO: Jeremy Bishop/Unsplash