Biti katolik u Hrvatskoj nije pojam kojim se može opisati samo jedan, jedinstven sklop vjerovanja i ponašanja. Ili neki tip ljudi koje možete svrstati sve u jednu ladicu bez da dođe do komešanja i negodovanja. Gotovo 90 posto stanovništva na posljednjem se popisu izjasnilo kao katolici. No, razlike među katolicima u Hrvatskoj, iako se o tome rijetko, ili nimalo ne priča, itekako postoje.
Katolik Hrvat i katolik kozmopolit
Promatrajući ovako laički, došla sam do zaključka da u Hrvatskoj zapravo postoje dvije, osnovne vrste katolika. Jedni su oni koji vjeruju da je biti katolik samo obilježje njihova hrvatstva, drugi svoju, u svojoj osnovi kozmopolitsku, vjeru ne vežu uz svoju nacionalnost nego uz sasvim intimno poimanje svijeta i života. No, tko je tu zapravo pravi katolik?
Prvu skupinu najbolje je opisao sociolog religije Ivica Maštruko koji je svojedobno za Radio Slobodna Evropa rekao:
„Na djelu je bio tipičan primjer etničkog katoličanstva, odnosno identifikacije – kada je netko Hrvat, onda se na neki način automatski deklarira katolikom, bez obzira na vlastita vjerska uvjerenja, tradiciju i slično, posebno nakon osamostaljenja kada je to i u javnosti i nekim konformizmom podržavano i postalo samorazumljivo.“
To su oni koji od sakramenata prave rimske bakanalije, okreću janjce i busaju se u prsa kako su baš oni pravi Hrvati i pravi katolici. To su oni koji se kite križevima, zastavama, a neki od njih i povicima kao što je „Za dom spremni“. Stoje na trgovima i na sva zvona „reklamiraju sebe“ pozivajući se na Boga. I Hrvate. Među njima su i vjerski biznismeni koji na tome zarađuju. Među njima su i oni koji nimalo ne slijede Božje zapovjedi, niti za njih mare. Kradu i lažu pod krinkom velike vjere i domoljublja. Primjera ne nedostaje posljednjih dana.
Nasuprot njih stoji tiha skupina onih koji gle čuda – samo vjeruju. Njima ne treba hrvatstvo da bi okitili svoju vjeru, ni vjera da bi upotpunila hrvatstvo. Njima ne treba kićenje križevima i krunicama, oni vjeru žive. Njima ne treba nitko da bi ih pozivao na toleranciju, njima je ljubav prema svima osnovni motiv djelovanja. Vjeruju da Bog podjednako voli sve – i one koji žive po vjerskim zakonima, kao i one koji se tih zakona ne drže. Ne osuđuju, da i oni istom mjerom ne bi bili suđeni. Opraštaju. Vole. Mole u skrovitosti, u svojoj sobi, a ne po trgovima da ih svi vide.
Ateisti nisu najveći protivnici
Ponekad se čini da su najveći protivnici vjere ateisti. Ali ne, najveći protivnici vjere su oni koji vjeru doživljavaju samo kao ukras. Oni je razvodnjavaju, oni šire krivu sliku, oni zapravo doprinose rastu netolerancije spram vjernika, oni naposljetku pribjegavaju i fizičkim napadima kao što je to bilo ovoga Uskrsa u jednom splitskom naselju, kada su neki „vjernici“ nasrnuli na novinarku.
Čin kojeg bi se trebali sramiti, mnogi su opravdavali iskonstruiranom pričom da je novinarka provaljivala u crkvu. Premda je prava istina bila da su je neki vjernici iz crkve, u koju su, inače, svi pozvani, izbacili. Ali, tako je, valjda, bilo lakše opravdati nemoralan i krajnje nekršćanski postupak nekolicine vjernika. Jer, kao, branimo svoje. Tako se povijesnim revizionizmom ovih dana brani i ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Jer, kao, branimo svoje.
Ali to nasilje u crkvi i ustaški pozdrav „Za dom spremni“ nisu kršćanstvo svih katolika u Hrvatskoj. Ljudi koji to čine, ma koliko se okitili križevima i krunicama, nisu isti kao i svi katolici u Hrvatskoj. Mnogi katolici to odbacuju, kao što bi odbacili svako zlo. Jer to nije ni u duhu Kristova nauka, niti je to obilježje hrvatstva. A predugo, oni drugi vjernici i oni drugi Hrvati, nad ovim pojavama šute, trpe ih i ne reagiraju.
Pitanje koje se postavlja je tko je to pravi katolik u Hrvatskoj. Ako su to oni, koji na tragu pape Franje, ne mrze ni novinare, niti Srbe, niti pedere, niti ikome ne žele i ne čine zlo, crkveni poglavari to bi trebali reći. A ne da ih jednog po jednog tjeraju ovi koji se, ruku na srce, katoličanstvom kite kao kakvim ratnim trofejom!
Iva Kozarac
FOTO: Ben White/Unsplash
