E. je stigla k meni pred večer pomalo umorna. Njezina nećaka je prokrvarila u četvrtom mjesecu trudnoće, pa ju je hitno prevezla u bolnicu. Na sreću, liječnici su rekli da će sve biti u redu. Buduću mamu su zadržali jedan dan na promatranju. Nakon što mi je to javila, otvaram kuhinjski element u kojem, između ostalog, držim vrećicu punu „dušica“ – onih malih, okruglih, mirisavih svijeća. Uzimam devet komada, slažem na dasku kuhinjskog prozora i zapalim ih.
Svijeće i kasni ručak
Ispod prozora nalazi se mali stol na koji postavljam improvizirani kasni ručak za nas dvije. E. odmah šalje poruku svojoj sestrični da sam zapalila devet dušica za bebinih devet mjeseci u stomaku. Tu večer nisam išla na spavanje dok sve do jedne nisu dogorjele i same se ugasile. Bila sam neke vrste akolit. Pomoćnik viših službenika u liturgiji. Najniži od četiriju nižih redova. Nije važno čega. Dobro je kad možeš biti skroman. To zapravo znači da si sretan.
Kod V. sam došla u stan poslije deset navečer. Bilo je toplo i balkonska vrata su bila otvorena. Ušao je za mnom, zaključao vrata i upalio svjetlo u predsoblju. U dnevnoj sobi je u jednom kutu bio raspremljen krevet, a na stolu je gorjela velika, trokutasta mirisna svijeća crvenkaste boje. Malo razbacanih knjiga i osamljena čaša vina. I Libar. Koliko puno malo pažnje znači (U libar svojih dugova upiši noćas mene). A i malo je sasvim dovoljno, ako je od srca. Uživam u odsjaju svijeće.
Zahvalnost
Dajem ti verse i note, sve moje šarene perle na dar … I ovo je jedna od njih. Nismo išli na spavanje sve dok ona velika svijeća nije dogorjela i sama se ugasila. Bila sam zahvalna na ovoj večeri. Nije važno kome ili čemu. Dobro je kad možeš biti zahvalan. Znači da imaš na čemu. A ja sam sretna i zahvalna radi ovih nekoliko svijeća bez svijećnjaka.
Zorica Krističević
FOTO: Mike Labrum/Unsplash
