Da se odmah razumijemo – mrzim petarde. Mrzim taj meni neshvatljivi običaj bacanja nečega što izaziva nelagodu i strah, te stvara dojam kao da je ratno stanje. No, više od toga mrzim licemjerje, priglupost i bezobrazluk koji idu u paketu s time.
Petarde i strah
Za Božić se svi kunu u to da svima žele ljubav, zdravlje, mir i dobro, a samo dva dana kasnije uzmu u ruke petarde i počnu nemilosrdno pucati nimalo ne mareći za osjećaje ljudi oko njih. Svjedočimo tome kako je mir i dobro cijelog društva i prirode oko nas podređeno šačici primitivaca. Primitivaca koje iz nekog razloga uzbuđuje bacanje petardi i onih koji od toga zarađuju.
Priznajem da sam se zadnjih dana bojala prošetati ulicom. Bojala sam se da mi petarde ne dolete pod noge, ili još gore, ne padnu na glavu. Nije to iracionalan strah, ima ljudi koji su tako već bili ozlijeđeni. Ali zanimljivo, od 27. prosinca do 2. siječnja ne razmišljamo o njima. Iako bi trebali. Ta obasipamo se najljepšim željama i čestitkama za blagdane.
No, umjesto da osjetim da doista ljudi to i misle kada čestitaju, svake godine, pred Novu godinu, ja osjećam kao da mi je netko uskratio slobodu kretanja. Na primitivan i ružan način. Stvarno se bojim, ili mi je u najmanju ruku nelagodno, izaći u večernju šetnju. Ne pada mi na pamet biti na otvorenom kada pucačina krene.
Još gore nego meni je maloj djeci, pogotovo onoj s teškoćama u razvoju, psima, mačkama i divljim životinjama koje se nemaju gdje skloniti. Oni nerijetko tih dana u godini proživljavaju pravi pakao. Njima je nemoguće objasniti da ljudi samo – slave. Ali oni koji pucaju o tome ne razmišljaju. Na pamet im ne pada razmišljati. Jer, oni uživaju. To je njihov odgovor. Uopće ne shvaćaju i ne žele shvatiti da njihovo uživanje izaziva patnju, pa čak i smrt drugih koji imaju jednako pravo na život kao i oni. Lakše je živjeti tako. U nesvijesti i besvijesti. No, je li u redu da se čitavo društvo i priroda prisiljavaju podrediti takvim ljudima? Sebičnim, neosviještenim, neempatičnim i primitivnim pojedincima.
Licemjerje
Bacaju petarde, a potom mi ti isti, nakon što su mi uništili svu zabavu, zažele sve najbolje za Novu godinu. Nije li to licemjerno?! Kad su na smrt preplašili toliko djece i životinja, a meni pokvarili blagdansko ozračje, koje bi trebalo biti ozračje mira i ljubavi, a ne ratnog stanja, nije li onda licemjerno čestitati Novu godinu sa: „Sve najbolje želim tebi i tvojoj obitelji!“
Nije li licemjerno čestitati onima čije se dijete probudilo u plaču i ne može više zaspati? Nije li licemjerno čestitati onima kojima se mačka upravo ispovraćala od straha, a pas se sakrio u ormar i ne može se prestati tresti?
Nije li licemjerno čestitati dok na stotine ptica i drugih divljih životinja izgubi svoj život zbog stresa kojeg dožive od bezobzirne pucačine?
Zašto samo oni koji uživaju u pirotehnici, i to iz normalnom čovjeku neobjašnjivih razloga, imaju pravo na proslavu Nove godine? Zar Novu godinu ne bi trebali proslaviti svi? Nemaju li svi na taj dan jednako pravo biti sretni i veseliti se? Zar ne bi bilo ljepše da se svi na prvi dan nove godine zapute na otvoreno, ili barem posjete svoje susjede i čestitaju im, a ne da se skrivamo da nas petarde i ostala pirotehnika ne bi slučajno ozlijedila?
Pirotehniku može kupiti svatko
Pravo kupovine pirotehnike koja može teško ozlijediti čovjeka i druga živa bića imaju svi, pa tako i posve poremećene osobe. Internetom ovih dana kruži krajnje uznemirujuća fotografija ranjenog psa kojem je nepoznat netko, ali sasvim sigurno, poremećen, ugurao zapaljenu petardu u analni otvor. Za tog poremećenog nekog (ili nekih) to je predstavljalo zabavu. Je li onda u redu da dopuštamo neograničenu prodaju takvih sredstava? Je li moj strah da mi mogu doletjeti petarde u glavu nakon ovakvih slučajeva iracionalan, ili sasvim opravdan strah? Može li država doista kontrolirati kakvi pojedinci kupuju pirotehniku i što namjeravaju s njom? Odgovor na ova pitanja je negativan. Zar onda ne bi bilo logično da se petarde i sva ta silna pirotehnička sredstva zabrane? Mislim da se odgovor sam od sebe nameće.
O tome kako neprestano kukamo kako nemamo novaca, a onda ga utrošimo na petarde i svu tu silnu količinu skupe pirotehnike, bespredmetno je uopće raspravljati. Licemjerni smo, jako.
Iva Kozarac
FOTO: Chansereypich Seng/Unsplash
