Što sve propuštam i propustit ću

Svi smo mi u nekom trenutku svog života imali neku viziju kako će nam život izgledati u budućnosti ili kako bi voljeli da izgleda. Ovisno o tome kakvog je svatko od nas karaktera tako je više ili manje tvrdoglavo tjerao te svoje vizije i pretvarao ih u djela. Svašta se moglo naći u tim zamišljenim vizijama od toga koju školu ću završiti, gdje ću se nakon škole zaposliti, da li i kada točno ću se udati, koliko ću točno djece imati, gdje ću živjeti, kako će mi izgledati godišnji odmori…

Gledajući danas, s odmakom, ne mogu ništa drugo nego se smijati. I prije nego sto mi se uselila MS sustanarka, stvari su se odvijale nekim svojim smjerovima. Dobro, kostur problematike u smislu odabira zanimanja, a samim time i odabirom škole se ostvario, ali puno toga je zapravo poprimilo sasvim druge konotacije.

Kada se dakle osvrnem, dosta sam toga propustila, a kako danas stvari stoje, dosta ću toga i propustiti.

Da li je loše, to da mi se život nije odvijao u potpunosti onako kako sam ga zamišljala, nego se odvijao po nekim drugim, Božjim planovima?

Sigurna sam da sam barem nekoliko puta u životu osjetila frustraciju zbog toga što mi se život odvija drugačije od zamišljenog. Ma, ne jednom, priznajem, sam mislila da mi je život totalni promašaj, katastrofa.

Brinula sam se oko propuštenih poslovnih prilika, mislila sam kako se definitivno premalo zabavljam, brinula sam se oko propuštenih aerobic treninga pred svako ljeto.

Nešto kasnije sam se brinula oko toga da li dajem djeci ispravnu prehranu, pravilne anatomske cipele, da li dovoljnom brzinom savladavaju školsko gradivo. Jer, ako i s njima nešto „fulam“, onda sam stvarno sve propustila u životu.

A onda se doselila ona. Doselila se u moje tijelo. Doselila se u moj svijet, moj život. Doselila se vrlo tiho i pristojno. Doselila se bez puno buke i bez ikakvog nagovještaja. Drznula se ući tamo gdje je najmanje pozvana. Ušla je u moju viziju života. Ušla je , kako bi mi dala do znanja da stvaranje vizije života kakav bi mi trebao izgledati nije ništa drugo do li loše napisana komedija. Također mi je došla osvijestiti da ću još puno toga propustiti. Došla mi je ukazati da se prioriteti briga u životu preko noći mijenjaju.

Kada se uselila, odmah sam pomislila, da ako ništa do sada nije bila katastrofa, ovo sigurno je. Ne može mi nitko reći da kada nekome spomeneš da imaš multiplu, a on barem nešto zna o tom oboljenju, da mu makar na momenat ne prođe kroz glavu vizija invalidskih kolica. Tako je i meni prošla tada.

Zvuči možda ironično, ali bas uz pomoć nje, moje sustanarke sam spoznala koliko sam, da se tako, slengovski izrazim, krivo brijala. Koliko sam samo energije potrošila oko razmišljanja o životnim propustima. Stvarno mi dođe da se danas smijem tome. I smijem se. Pogotovo sa svojim MS supatnicima. Da samo znate kako se danas znamo smijati svim glupostima kojima smo se prije opterećivali.

Što se tiče propusta, sigurno će ih biti. Teško da će mi ona dozvoliti nekakva putovanja po svijetu, koja su nekada bila dio moje vizije. Također mi je dala do znanja da ću si morati prekrižiti neke danonoćne poslove koji bi rezultirali nekom boljom zaradom.

S druge pak strane, sada polako postajem svjesna da svi ti propusti možda uopće nisu propusti. Vise su prozor u jedan novi, još uvijek neistraženi svijet. Sada počinjem raditi i baviti se stvarima za koje apsolutno nikada nisam imala životnu viziju. I znate što, te neke nove stvari koje su na pomolu, zapravo su mi izazov. Izazov koji definitivno nosi neka nova uzbuđenja sa sobom.

Da, nisi ti, draga sustanarko, ni toliki tsunami. Možda samo malo slabiji uragan.

” Izraz pažnje i susretljivost jest dašak svježeg zraka u zagušenom prostoru svagdašnjice koji pritišće žalost i utučenost. ” (Sv.Ivan Pavao II.)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Hannah Olinger/Unsplash