Malo kompliciraniji naslov, priznajem, no najbolji za ukratko opisati razdoblje od mog zadnjeg pisanja.
Od kada zapravo nisam pisala? Mogli bismo reći, otprilike kada je intenzivno počeo korona cirkus. Kad kažem cirkus, zasigurno ne želim omalovažavati, umanjivati niti ismijavati veličinu cijele pandemije. Kad kažem cirkus, ponajprije mislim na razne scenarije što izmišljene, što preuveličavane, što umanjivane, od strane nam naših vrlih vladajućih.
Zašto nisam pisala
Pustimo sad to, nemam namjeru razglabati u ovom momentu niti o politici, niti teorijama zavjere, cijepljenju, čipiranju… O tome se i previše razglabalo, a tiče se prvog dijela naslova. Naravno da neću moći potpuno izbjeći razmišljanja i pisanja o Covid krizi s obzirom na to da nam je definitivno na lenti vremena postala jedna od bitnih točki. Tako se sad, ovo naše novije vrijeme, svodi na vrijeme prije Covida i vrijeme od Covida. Vrijeme nakon, još nažalost nije došlo.
Zašto nisam pisala? Nekoliko je razloga. Jedan od njih je taj da zbog online nastave nisam imala slobodan aparat na kojem bih mogla pisati, a jedan od razloga je i taj što sam uvjerena da zbog pandemije, a kasnije i potresa, dugo nitko ništa nije čitao što nije imalo puno veze s te dvije teme.
Tu smo gdje jesmo i stvarno je vrijeme da se ponovno pozabavim nešto atraktivnijim temama kao što su npr. razni problemi i dogodovštine vezane uz moju sustanarku multiplu sklerozu. Nije otišla, mogu reći da je jednako zločesta no i dalje mi ponekad otvara oči za neke stvari. Osim naravno kad mi ih pomalo muti. Ovaj dio teksta se odnosi na drugi dio naslova, jer bi zaista bilo dobro da je odselila, ali, nažalost, nije. S druge strane, da je odselila, pitam se o čemu bih i bi li uopće išta pisala pa bi moji vjerni čitači (ima ih ponešto, ne bi vjerovali) bili uskraćeni za moje nove, ponešto iskusnije, a možda i kaotičnije misli izrečene putem papira. Rekao bi jedan, meni vrlo drag mladić, tehnički gledano, nije izrečeno putem papira nego tipkovnice i ekrana, no mi nepopravljivi ljubitelji pisane riječi u obliku knjiga, uvijek ćemo govoriti – putem papira.
Što je bilo
Dakle, kao što rekoh, gospođica se nije odselila, ali me umirovila. Nisam sigurna jesam li to već prije naglašavala. Vjerojatno jesam. Također me zbog viška slobodnog vremena pogurala u neke druge smjerove i sprijateljila s mnoštvom ljudi (najvećim brojem žena) s vrlo sličnim sklonostima poput mojih. Ne, neću vam sad baš sve otkriti niti ići u detalje kakve su to sklonosti, samo ih ovim putem pozdravljam. Niti nisu sve iz istog okruženja. Neke su mame iz škole, neke su iz raznih specijalnih bolnica, a za neke niti ne znamo kako nas je život pospajao. Nije niti bitno, bitno je da uživamo u našim trenucima.
Vratimo se na moju sustanarku. Svima nam je dobro poznata ona stara: „neprijatelj nikada ne spava“, no nisam sigurna koja se od nas dvije pomalo uspavala, moguće obje pomalo. U svakom slučaju, oko tri godine je spremala napad i konačno je udarila prošle godine. Ne znam je li mogu reći da je udarila svom svojom snagom, ali udarila je jako. Također ne mogu reći da nije davala znakove da će udariti. Jedino nisam sigurna jesam li ih svjesno ili nesvjesno ignorirala. Zapravo ih nisam u potpunosti ignorirala nego sam na svako njeno upozorenje imala spreman odgovor. Kada mi je malo ukočila nogu, posezala sam za štapom. Ako me obasipala trncima ili spazmima, kombinirala sam toplu ili hladnu vodu da ih otresem sa sebe. Kada se nisam mogla sjetiti riječi ili događaja, prepisivala sam to prevrućem ili prevjetrovitom vremenu. Ukratko, taj poduži period, kada sada razmišljam o njemu, nalikovao je na početak borbe sumo boraca. Na onaj dio kada izvode neke stavove kojima bi pokazivali svoju snagu i u isto vrijeme bacaju sol preko ramena. To bacanje soli valjda rade zbog sreće, ne znam, nisam praznovjerna, no znam da Japanci jesu.
Relaps
Uglavnom, u tom našem odmjeravanju snaga, ona je sakupila jako puno svoje, iscrpila je sve moje zalihe i udarila onim pravim, groznim pomalo zastrašujućim relapsom. Onim relapsom koji mi više nije dao da prohodam niti 500 metara. Prohodala sam ja njih, uz pomoć štapa, klupica po putu i svega za što sam se mogla pridržati, no trebalo mi je…
Iskreno da vam kažem, ja da sam vidjela nekoga da tako hoda, bez razmišljanja bih mislila da je potpuno pijan. No, neću vam sad sve odavati, treba nešto ostaviti i za pokoji budući blog.
Do skorog pisanja, lijep vam pozdrav.
„Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.“(Ps 126,5)
AUTOR: Mirjana Krpelnik
