Ne znam jeste li ikad osjetili doslovno smrad, ali to nije drek, gnoj i slično…nego ponekad u okruženju smrdi prijevara…onako bez ikakve paranoje ili vjerovanja u teorije zavjere kojima su sklone egocentrične osobnosti…meni smrdi, ljudi.

Smrdi mi licemjerje. I govno u obliku čovjeka onako više nalik na umak…boje senfa….. Smrdi mi birokracija i administracija u zidovima zgrada koje skupo plaćam, a ipak čekam svoj red.

Smrdi mi ulizivanje po kriteriju podobnosti i višestrukih mjerila koji svima presude svojim smradom osim sebi nikad. Strava. Susrećem se s nekim tamnim kutijama s imenima i prezimenima, pitam se tko su ti ljudi. A jedino je trenutno u toj prostoriji mene briga. Ostali automatizmom delegiraju dužnosti i ovlasti. Jer su eto miomirisni…u svojim moralnim načelima i autonomnoj moralnoj svijesti.

Točno da zdrav dobije proljev. Proljev koji nije crijevna viroza nego mehanička manifestacija neprihvaćanja onog što nije ok. Do kad? Vjerujem da nije do one crte koju ušmrkavaju očajnici u zagrljaju samosažaljenja i bezizlaznosti.

Sve se to događa dok ja živim u nekom idealnom svijetu s bezbroj predivnih mogućnosti koje ne podnose kompromis. Ni sa sobom ni sa svijetom. Jer smrada će uvijek biti. Kao i mirisa. Ovisi na kojoj poljani želiš biti. Ne želim ti micanje govana ako se u dreku nalaziš. Želim ti miris najljepšeg cvijeća ako si usred nečega što zoveš smradom i takvim ga osjećaš. Ako ga ne možeš ukloniti, znaj da će vrijeme i okolnosti sigurno učiniti svoje. I da ništa ovdje ne traje vječno kako god izgledalo i smrdilo sada.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash