Slušala sam prošli tjedan jutarnju radio emisiju u kojoj su dvoje voditelja koji nemaju djecu raspravljali o djeci. Pitali su se bi li pustili prijatelje s djecom da im dođu u goste. Jer djeca su generalno, nemoguća i divlja. Voditelj je, ipak, u jednom trenutku, popustio i pomirljivo rekao: „Ma pustio bih ja samo ne nekog malog monstruma.“
Ne znam odakle takav stav danas o djeci. Kao da se stvara neka anti-dječja klima u društvu. Ne znam kako uopće riječ monstrum možeš staviti u kontekst djeteta. Djeca mogu biti živa, razigrana, može im biti dosadno, pa iz dosade „gnjaviti“ odrasle ili izvoditi različite nepodopštine, trčati ili vrištati po stanu, ali nisu monstrumi.
Nikad nisam upoznala dijete „monstruma“, a kroz moj je dom prošlo na desetke djece. I u njihovu obranu, mogu reći da su današnja djeca jako dobro odgojena. Jer dolaze u moj dom i bez nadzora roditelja. I nikakvih problema nema. Nema uništenog namještaja, nema pošaranih zidova, tu i tamo neko zavrisne, ali sve je to podnošljivo, dječje. Zanimljivo kako se primire, kada ih lijepo upozoriš.
Današnja djeca, iz mog iskustva zapravo su u odnosu na naše generecije i premirna: zalijepljena za video igrice mogu biti mirna i ne ometati nikoga satima. I to rade, ako im dopustiš. Ali im ne dopuštaš. Vole slagati i legiće i igrati se s autićima i auto stazama: kada im ponudiš takvu igru, zanimljivo, opet su nevjerojatno mirna.
Mi, srećom, imamo dvorište s penjalicama i ljuljačkom, pa kada je lijepo vrijeme pošaljemo ih van, jer je kretanje u njihovom interesu. Mi odrasli sjedimo vani i pijemo kavu na vrtnoj garnituri, kako bi ih imali na oku. Ne zato što bi mogli napraviti neku nepodopštinu, nego pazimo da se u svom tom silnom trku ne ozlijede.
Činjenica je da kad imaš dijete moraš raditi kompromise. Ali nemoj zato što ti nisi spreman raditi ikakve kompromise u životu djecu nazivati neodgojenom, nemogućom, divljom, monstrumima koji teroriziraju sve oko sebe.
Činjenica je da dijete jedino uz videoigrice ili lego kockice, ako ih voli, ili crtanje može biti mirno sat vremena, dok ti s prijateljima piješ kavu. Inače ne. No, zato ih nemaš pravo nazivati divljacima. Nije fer. Nije lijepo.
Kada smo mi bili mali, bili smo zaista, u odnosu na današnju djecu, preživahni. Visili smo na cesti cijeli dan, zaletavali se na biciklima, nabijali loptu do besvijesti, podizali improvizirane teniske terene na cesti i tako ometali promet, penjali se po drveću… I pritom nas nitko nije nazivao divljacima, teroristima, monstrumima. Doduše, u našoj su ulici postojala dva čangrizava muškarca za koje smo znali da nas ne mogu otrpjeti.
A danas kao da se cijelo društvo, pa čak i mladi, pretvorilo u društvo čangrizavih, samoživih staraca nespremnih na kompromise i uživanje s djecom. Jer djeca jesu divna, kada si daš vremena da ih upoznaš i spustiš se na njihov veseli, razigrani, neopterećeni nivo.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
