Doba je adventa. Još i puno prije reda većina gradova se potpuno okitila. Sve je prepuno sjajnih ukrasa, lampica koje se pale, gase, pa to ponavljaju ili, kako bi mi to po naški rekli, žmigaju. Neprestano. Razna komercijalna božićna glazba se čuje na sve strane i najčešće se ponavlja, ponavlja, ponavlja…

Zapravo ja i nemam nešto pretjerano protiv toga svega blještavila, u ovo doba godine ako ništa drugo, ipak se osjeti malo više zabave, smijeha, radosti, a i srca postaju osjetljivija.

Smijeha i opuštenog druženja nam u našem društvu ionako kronično nedostaje pa ako je povod za to kuhano vino i kobasice, neka onda tako i bude. Ispunilo je svrhu.

I ja nemam ništa protiv takvog glasnog, blještavog i sjajnog druženja. Volim ga. No moj centralni nervni sistem, zbog nje naravno, to baš i ne voli pa se nerijetko počne čudno ponašati.

Iz više različitih razloga mi lijepo druženje može prerasti u noćnu moru.

Tako sam jedne godine hrabro sa obitelji krenula na Advent u Zagrebu. I to naravno za vikend. Unatoč tome ili baš zato što se već spuštala noć osjetila sam žaljenje što nisam ponijela sunčane naočale. Kako bi mi samo dobro došle! Ovako, kada smo prošli pored nekog izloga koji je malo više uložio u ukrašavanje, naglo su me na moment zaslijepile silne lampice i jako osvjetljen izlog. Odmah sam naglo okrenula glavu od njega, pomalo prejako pa je to onda rezultiralo naglim odlaskom slike u duplo. Krasno. Sad lijepo imam dva presvijetla izloga. Dobro,to je brzo prošlo, malo sam stavila ruku na čelo, onako indijanski i mogli smo ići dalje.

Kada bi se malo odmakli od rijeka ljudi i lampica koje svijetle direktno u oči počela se javljati druga vrsta problema. Naime, bilo je izrazito hladno, a moja sustanarka to ne voli pa me onda tjerala na onaj neobičan, ukočeni hod, a pošto su mi oči i dalje bile povremeno zaslijepljene nekom vrstom blještavila, nije mi se ni to pretjerano svidjelo pa smo se ipak vratili u gužvicu. Ako ništa drugo, u gužvi se barem nitko ne obazire što se ponekad trznem bez razloga, grčevito držim supruga za ruku i još usput panično gledam gdje su mi djeca.

Dobro, u jednom momentu smo ipak došli do mrvicu mirnijeg mjesta koje je imalo malo prigušenija svjetla, ali sam onda već postala nervozna i zbog toga što sam postajala sve svjesnija toga da se sada moramo kroz jednaki taj put vratiti do auta.

To je bilo nadasve veselo, a veselje se nastavilo i kod kuće.

Pošto još nije bilo previše kasno, odlučili smo suprug i ja malo pogledati TV. Hahaha. To mi je uspijevalo samo ako bi si rukama s lijeve i desne strane čela, pored očijuna pravila štitnike, jer mi je svako prodiranje i običnog svjetla kućne lampe predstavljalo smetnju.

Pošto baš i nije neki doživljaj na taj način gledati TV, ubrzo sam odustala i zaključila da bi možda ipak bilo najpametnije leći u krevet. Pa sam legla.

Nije prošlo puno vremena kada sam po tabanima uskoro počela osjećati senzaciju koju je najlakše opisati osjećajem, da si zamislite kako stotine mrava hoda po tabanima i još vas usput lagano grickaju.

U ušima su mi se vrtjele stotine raznih pjesmica, a težina u rukama i nogama mi nije dozvoljavala da se ustanem i posegnem za nekim prekrasnim medikamentom koji bi to umirio. I još sam se stalno prisjećala onog groznog izloga.

Ukratko, sav onaj sjaj i blještavilo zbog kojega sam najviše i išla mi je pomalo prisjeo. Dugo sam se osjećala loše zbog toga što mi taj isti sjaj i blještavilo zbog kojega sam ranijih godina obožavala sva ta fensi događanja, danas zbog nje moram izbjegavati. I opet sam naravno nju za sve okrivila. Koga bi drugoga. Nervira me kad zbog nje više ne mogu biti u žiži zbivanja.

No onda me baš ona, s obzirom da me tjera na više odmora, odmora u polutami,  potaknula na razmišljanje o tom svom sjaju kojim smo ovih dana okruženi. I jednostavno sam si osvijestila koje je Svjetlo jedino važno. „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da ni jedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.“(Iv 12,45). Ono vanjsko koje mi ponekada stvara probleme nije toliko bitno. Ono drugo, je.

Sjaj izloga nije bitan za advent. Sjaj srca je.

Uostalom, ipak živimo u 21. st, koje nudi bezbroj prekrasnih rješenja za sve nas specijalne, komplicirane i zahtjevne. Tako kod kuće na boru imam prekrasne zagasito crvene lampice, kućnu lampu sam uspjela usmjeriti tako da mi ne smeta prilikom gledanja TV-a i šarenim, žmigajućim lampicama se divim iz daljega. Ni adventskih događanja se ne odričem, samo odem tu, u kvart, i kada osjetim da mi je dosta, jednostavno odem. Taman tek došla.

A ako mi se ona smiluje, pa se osjećam super, popijem u dobrom društvu i kuhano vino. I još ostanem i na čašici razgovora. Ili na nekoliko njih.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash