Natprosječno inteligentna ili darovita djeca često se smatraju dobitkom na lutriji. Mnogi misle da imati darovito dijete znači biti oslobođen svih problema koji inače prate odrastanje, odgoj i obrazovanje. No, istina je često suprotna.
Darovita djeca se zakonski svrstavaju u djecu s posebnim potrebama. Ako se s njima adekvatno ne radi, upozoravaju stručnjaci, darovita djeca mogu postati problematična.
Darovita djeca mogu postati asocijalna
„Darovitost je moguće i potrebno uočiti što prije, to ima i preventivnu važnost, jer neprimjeren pristup djeci s visokim sposobnostima poslije može rezultirati raznim oblicima neprihvatljivog, čak asocijalnog ponašanja“, upozoravaju Marijana Crljen i Rajka Polić, s Visoke učiteljske škole u Puli u svom stručnom članku „Briga za nadarenu djecu“, objavljenom u časopisu za filozofiju odgoja „Metodički ogledi“. Članak je u pdf formatu dostupan na internetu i možete ga preuzeti ovdje.
Procjenjuje se da u ukupnoj populaciji potencijalno darovite djece ima od 15 do 20 posto, a visoko nadarene između tri i pet posto. No, kako upozoravaju autorice, treba imati na umu da je vjerojatno svako dijete u nekom smjeru potencijalno nadareno. Stoga je, ističu, važno pronaći njegove specifične talente i sposobnosti što ranije, kako bismo ih mogli što uspješnije razvijati. U tom su pogledu podjednako važni i stručnjaci u odgojno-obrazovnim institucijama, kao i roditelji od kojih se, prije svega, očekuje emocionalna potpora.
U svijetu se već odavno vodi sustavna briga o darovitoj djeci. Svi programi baziraju se na individualnom pristupu i u obzir uzimaju dječju različitost. Najbolje rezultate po pitanju rada i praćenja darovite djece imaju Sjedinjene Američke Države, gdje postoji oko 60 programa za darovitu djecu školske i predškolske dobi.
Pokazalo se da darovitu djecu nije dobro izdvajati iz redovnih odgojnih skupina, nego da je u proces učenja važno uključiti svu djecu. Za posebne talente potrebno je osmisliti dodatne, kraće programe.
Opasno je slijepo se pridržavati pravila
No, autorice ističu da je ono što najviše smeta razvitku nadarenosti upravo: nezanimljiva nastava, prenaglašavanje ocjena, sitničavost, slijepo pridržavanje pravila, nepovjerenje odgajatelja u sposobnost djece, nagrađivanje učenja napamet, nesnošljivost prema odstupanju od uobičajenog i prihvaćenog mišljenja, i slično. Zanimljivo je da su i prenatrpane vrtićke prostorije prepoznate kao prepreka razvoju nadarenosti u djece.
S obzirom da se danas od svakog očekuje cjeloživotno učenje da bi se održao u sustavu rada, kao i kreativnost, učenje, ističu, nikako ne smije biti neugodno, već treba predstavljati zadovoljstvo i užitak. Pri tom, kažu, ne treba zaboraviti da se ne uči samo onda kada se namjerno uči, nego i u dokolici i kroz igru.
„Darovitost sama po sebi teži ostvarenju i otkrivanju pa njezino zatiranje postaje protuprirodan čin“, zaključuju Crljen i Polić.
Jelena Oberman
FOTO: Unsplash
