S faksa u rađaonicu

Zadnjih godina sve su glasnije žene koje ne žele imati djecu. Kao da je vrhunac emancipacije postao ne udati se i ne rađati. Sve koje učine drugačije, a ne daj Bože da pritom uzmu i muževo prezime, ne mogu se smatrat emancipiranima, pogotovo feministicama. Nerotkinje i neudate prisvajaju feminizam.

Otkad je ljubav postala zabranjena?!

Ja sam jedna od takvih koja je ganjala karijeru, i sada ima (samo) jedno dijete. A kako sam ja ganjala karijeru, umjesto da karijera naganja mene, mogla sam imati i nijedno. Danas to što imam dijete i energiju koju ulažem u njega smatram najbitnijim dijelom života. Iako bih se, još do prije neku godinu, svrstala u tabor onih kojima imati dijete nije visoko, ili nije uopće na listi, životnih prioriteta. Zato jako dobro shvaćam da svima nije tako. Kad sam bila deset godina mlađa i meni je bilo stalo samo do provoda i zabave.

Danas žalim što mi imati djecu nije bio prioritet.

Dijete sam rodila relativno kasno, i sada više ne mogu imati podmladak. Jer sam prestara za rađanje, kaže službena medicina. Dijete sam, naime, rodila u zadnji tren. Da sam hrabra, možda bih se usudila, da nam je bolje zdravstvo, možda bi i riskirala, ovako, potiho i u sebi žalim. I nikakva emancipacija, nikakav feminizam, a ponajmanje karijera, koja mi danas u usporedbi s djetetom djeluje beznačajno, to ne može promijeniti.

Da sad biram svoj put, išla bi s faksa, ne na posao, nego u rađaonu. Rodila bih s 24, i do 34 već bi imala sasvim dovoljno djece za moj mali, privatni vrtić.

Jer usprkos svem mom životnom iskustvu, provodima i karijeri nema ljepše stvari u životu nego kada te netko, onim lijepim, tanašnim, mekanim glasićem nazove mama. Kada je više tih glasića, sreća se samo umnožava.

Gledati ih kako odrastaju samo je dio te čari. Kuća ispunjena dječjem radošću i veseljem, dobitak na lotu. Ma što drugi (druge!) mislili o tome.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash