Ne znam da li ste primijetili da već neko duže vrijeme, na krumpiru koji se kupuje u većim trgovačkim centrima nedostaje zemlja. Baš neki dan sam pomnije promatrala jednu vrstu svjetlijeg krumpira i stvarno, skoro pa potpuno čisti krumpir. U dosta većih dućana sam to primijetila. Na onom kupljenom u nekoj manjoj voćarni ili na tržnici, ima nešto zemlje za oprati, ali ni u pola toliko koliko se ja sjećam da je nekada bilo. Nije to sad neka zaista loša stvar. Može možda malo olakšati i ubrzati kuhanje, malo su čišće vrećice i pultovi u kuhinji, ali kome zaista smeta zemlja koja je prirodno na krumpiru? Možda je netko radio istraživanje tipa – hoće li se prodati više krumpira ako će on biti savršeno izriban?
Meni je jasno da voće i povrće na trgovačke police ne stiže direkt iz zemlje ili sa drveta. Ipak je ljepše i elegantnije prebirati sa čišćim i urednijim namirnicama, no meni je baš ovo s izribanim krumpirom malo smiješno.
Samim time mi je još smješnija prodaja grožđa bez koštica. Mislim da baš ta prodaja grožđa bez koštica, pogotovo ako se, kako bih to rekla, razmahala, pokazuje pravo stanje društva u odnosu na osobe sa invaliditetom. Vjerojatno bi se moglo na više životnih situacija, ali ja ću se zadržati na ovoj navedenoj.
Jednom prilikom mi je prijateljica u razgovoru baš putem sličnog primjera ukazala na licemjernost društva. Rekla je nešto tipa: „Vidiš, svijet se vrlo glasno bori protiv GMO-a, ali pritom su oduševljeni lubenicama bez koštica.“
Kakve veze to sve skupa ima veze sa mojom boljkom. Malo ipak ima. Ima zapravo sa svima nama koji imamo neku vrstu invaliditeta.
Moram vam ispričati kako je tekao razgovor između mene i jedne doktorice na invalidskoj komisiji.
Dr. : „Vama bi zapravo trebalo lakše i bliže radno mjesto. Radno mjesto sa smanjenim obujmom poslova.“
Ja: „Slažem se. Treba mi oko 2 sata javnim gradskim prijevozom da dođem do tamo i još osam sati posla, pa onda još 2 sata nazad, brzo bi me vjerojatno dovelo do novog pogoršanja.“
Dr. : „Nažalost, u vašem slučaju to je nemoguće. Kod vas ne postoji nikakvo olakšanje uvjeta rada.“
Ja, još uvijek se ne dam i pokušavam: „Znate, ja imam praktički preko puta zgrade Dom zdravlja. Možda bi se mogao naći kakav posao, možda sa kraćim ili skraćenim radnim vremenom? Možda kad bi mi sustav malo pomogao da se eventualno prebacim.“
Dr.: „Skraćeno radno vrijeme je ukinuto, a vi si možete tražiti drugi posao. No u tom slučaju morate dati otkaz na radnom mjestu na kojem ste sada već neko vrijeme primljeni za stalno. I iskreno, tko će vas primiti.“
Ovo zadnje je izrekla sa vrlo posprdnim osmjehom na licu.
Odmah mi je bilo jasno da u ovoj ustanovi neću dobiti neku konstruktivnu pomoć. Uskoro sam joj se zahvalila i otišla. Ipak nisam mogla ne razmišljati o tom našem razgovoru. Žena je vrlo vjerojatno rekla više-manje istinu, nije me to zgrozilo. Nije me previše ni razočaralo što mi možda ne može, a možda i ne želi pomoći. Nekako, kada shvatiš da iz bilo kojeg razloga više ne možeš uprijeti iz sve snage i raditi sve na isti način kao i prije, polako se pomiriš s time. Barem se ja uspijevam pomiriti. Tako je kako je. Srećom pa je i tako.
Ipak, kada sam izlazila iz ustanove bila sam ponešto razočarana. Razočarana sa krutošću društva, razočarana do kraja u sustav, razočarana u potpuno pomanjkanje želje da mi se na bilo koji način pomogne da barem još neko vrijeme sama zarađujem za kruh.
Da, to možda zapravo jedino zaboli, kada se po stoti put uvjeriš da za ovo društvo, ako ne možeš savršeno funkcionirati, ne moraš. Štoviše, ne moraš onda nikako. I nema neke pomoći. U životu sam naučila da jedine snage kojima mogu sto posto vjerovati su moje vlastite. Tako je i dalje. No ipak sam se drznula povjerovati da je možda drugačije.
Isus je davno rekao: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“(Lk 6,39). Isus tu naravno ukazuje na vodiče koji bi trebali ipak malo bolje od slijepoga, voditi ljude u nekoj nevolji.
Društvo, koliko god se pokušava prikazati da je drugačije, jednostavno je odlučilo da ne tolerira ništa manje od savršenog. Štoviše, ponekad ni to savršeno nije dovoljno dobro, pa ne samo da mora maknuti zemlju sa krumpira nego bi bilo dobro da ima više grožđa bez koštica. Da nemaju baš nikakve brige ni previše razmišljanja.
Nedavno sam bila na jednoj prezentaciji posuđa, i oduševila se raznim idejama i pomagalima.
Naime, postoji plastična posuda koja bez ulja, u mikrovalnoj pećnici može ispeći jaja, a ipak i dalje žudimo za grožđem bez koštica.
No svi mi ipak zaboravljamo jednu važnu činjenicu i istinu. Zaboravljamo da se čovjek bez mane, doslovno preko noći pretvori u čovjeka sa invaliditetom. Zaboravljamo da je normalno da krumpir ima zemlju po sebi i da grožđe mora imati koštice. Zaboravljamo da ponekad u krumpiru sa zemljom može biti više lijepih i zdravih krumpira, samo se to ne vidi jer imaju normalnu, prirodnu zemlju po sebi. Zaboravljamo da je fino grožđe bez koštica ipak samo GMO proizvod.
Zaboravljamo da se i nesavršeno grožđe, koje nije GMO ima koštice, različite je veličine, ima pokoju trulu bobu, može koristiti za vino vrhunske kvalitete. Nije prijeko potrebno da u životu koristimo samo ono potpuno savršeno, a odbacujemo svaku manu i nesavršenost. Pa davno su nas u školama učili da savršenstvo ne postoji, samo svi tu činjenicu volimo ignorirati i zaboraviti. Kada bi svatko prigrlio i prihvatio svoju i tuđu nesavršenost, možda bi život bio trunčicu savršeniji.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
