Već sam ranije napisala da nemam namjeru nešto previše pisati o Covid pandemiji jer nam se svima popela na vrh glave. Nekima i nekoliko puta. Ipak, pokušat ću Vam malo dočarati kako je provoditi dane u lječilištu dok traju posebni uvjeti.
Stacionarna rehabilitacija
Svi smo relativno brzo prihvatili nove uvjete po kojima možemo pristupiti stacioniranoj rehabilitaciji i to ne zbog toga što smo se sa svime slagali nego što je bio jedini način da dođeš do prijeko potrebne rehabilitacije. Već smo bili naučili na početku pandemije da nema posjeta u bolnicama, to nije novost niti veći problem. Veći problem je spoznaja, koje preko telefona nisi u potpunosti svjestan, da praktički nećeš moći puno mrdnuti iz sobe, a kamoli prekoračiti bolnički prag. Mi koji smo već jednom iskusili takav polu zatvorski sistem, uglavnom smo došli s dobrim dijelom vlastite spavaće sobe, kupaone i kuhinje.
Kuhalo za vodu
Osim odjeće i obuće te higijenskih potrepština koje ti i inače trebaju tu se moglo naći svega i svačega, od kave, hrane (osobito voće i slatkiši), prašak za prati veš, ponešto knjiga, križaljki, časopisa ili nekih drugih stvari za razonodu, manjih ili većih jastuka, a nije nedostajalo niti pribora za jelo, običnih i termo šalica , i ponešto malih kućanskih aparata.
Jedan od najvažnijih je svakako kuhalo za vodu. Živa umjetnost je bila sve te stvari dovući do sobe, pogotovo ako imate kakvo pomagalo uz pomoć kojeg hodate sa sobom.
Čovjek bi mogao pomisliti da u tom stacionaru nema niti dućana niti kafića. Ima, jedan kiosk do kojeg možeš, s vrhunskim cijenama i jedna birtija čiju kavu možemo svrstati u one koje mi kavoljupci još nazivamo – u nedostatku bolje opcije. Zato, ako nemaš opciju skuhati si koji puta svoju, onako kako želiš, nadrapao si u pogledu kave.
Mali prolaz
Jedna jedina mogućnost kakvog, takvog izlaska izvan vlastite sobe, je jedan manji prolaz u sklopu bolnice gdje su postavljene klupice. Ako ste skloni napadajima panike uzrokovanima skučenim prostorima, svom silom se morate truditi ignorirati činjenicu da je taj prostor zapravo sa svih strana okružen zgradama pa je preporučljivo što više gledati u nebo. Još je bolje prepustiti se zabavnim razgovorima sa supatnicima koji su se također igrom slučaja tamo našli. Velika je stvar naći dobru ekipu koja te prihvaća takvim kakav jesi i ne čačka previše po tome zašto možda malo bolje hodaš, zašto nemaš pomagalo i zašto si tu u tim godinama a nisi ništa operirala. Vjerujte mi da je takve ljude teško naći, zato kada ih nađeš, držiš ih se.
Panika
Da se opet malo vratim na osjećaj panike. Vjerujte mi, bilo je i gore. Bilo je momenata kada doslovno bez ljute potrebe nisi smio napuštati sobu, čak ni šetanje po hodnicima nije bilo dobrodošlo. No čovjek k’o čovjek, u ljudskoj prirodi mu je da voli prevariti sistem, pa se u tim situacijama prilazilo tzv. maturalac sistemu. Pošto je taj maturalac sistem zapravo zabranjen, ne mislim pisati o njemu.
Što se tiče ruba živaca, osim ovih sitnica gore navedenih, koje ovisno o debljini istih brže ili sporije dovode čovjeka do ruba pucanja živaca, ljude su do ruba dovodile i beskrajne (samo)izolacije. Neovisno jesi li cijepljen 2x, prebolio i ponovno se cijepio, ili nisi ništa od navedenog, ako ispadne da ti je cimer pozitivan, letiš u izolaciju do trećeg negativnog brisa. Ako si u jednokrevetnoj sobi (koja se naravno plaća), barem ovaj dodatni stres možeš izbjeći.
Rehabilitacija u hotelu
Ako si možeš i želiš priuštiti hotelski smještaj u susjedstvu, tada si plaćaš i dodatnu slobodu. U tom smještaju (koji košta skoro kao ljetovanje) ljudi mogu slobodno 20 minuta izlaziti iz kruga lječilišta, i nitko ih ne pita jesu li bili u kafiću, ljekarni, dućanu ili pizzeriji. Također ih prešutno ne ispituju niti s kime su bili. Da, tako je to. Možda malo zvuči nepravedno, ali opće je poznato da se svaka natruha komfora dodatno plaća. Srećom, Covid kriza je ipak, barem se tako čini, u popuštanju, tako da se nadam da će uskoro biti barem malo bolje što se tih uvjeta tiče.
Što se tiče naših živaca, e to je već druga pjesma, s obzirom na to da je ova naša Zemlja dom i onih koji su jako, jako zapeli u nekim davnim vremenima kada su se stvari toljagom rješavale. Danas su to visoko sofisticirane toljage doduše, no to je ipak jedna druga priča za koju se nadam da će ipak razumom okončati.
“ Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.” (Lk 6,37)
Mirjana Krpelnik
FOTO: cottonbro/Pexels
