Nikad neću zaboraviti jednu situaciju koja me pretvorila u detektiva. I nevjerojatno je koliko čovjek tada pridaje značaja onome sto netko drugi nije rekao, ali je neverbalno dao naslutiti.
Istina je da to baš i nije neki mjerni instrument, ali u situaciji kada ste svi sumnjivi po određenom kriteriju svašta se čovjeku dogodi u glavi.
Svi koji su bili dobronamjerni, gledali ste ih blagonaklono u trenutku su postali mogući predmet prekršaja. I onda obraćate pažnju na ono sto nema šanse da bi primijetili da nema činjenice da se isti dogodio. Osim što dišete s oprezom, pozivate se na neki halo efekt od pitaj Boga kad i nabrajate u sekundama ono za i protiv. I sve se odvija u šutnji, sa smiješkom i u glavi.
Po licima predviđate jel’ ovaj jel’ onaj, iako znaš da nisi ti i ne bi te trebalo biti briga tko je, jer netko je. A i netko je plaćen da to sazna. Ali, tašta ljudska radoznalost ne da mira. Silno bi htio znati odgovor na pitanje, očekuješ kaznu za počinitelja, ne znaš hoće li se sve to dogoditi i onda ideš u neke zaključke logične samo tebi.
I istovremeno im se smiješ, a i zbunjen si. Što vjeruješ ili ne vjeruješ ili misliš da si siguran.
U međuvremenu, u okruženju, verbalizira se na tisuće mogućih verzija, i sva ljudska kreativnost oko toga, moguća spletkarenja i prognoze dolaze do maksimuma. Na kraju cijele priče moguće je da je Trojanski konj. Ah tko bi ga znao!
Ali priznajem da je baš zanimljivo ponekad živjeti sa takvim pogledom na neku stvarnost, i logične posljedice iste koju nisi planirao živjeti, ali je donijela puno odgovora. Jednostavno ,nije dosadno.?
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash