Jednom sam negdje pročitala da čovjek u prosjeku slaže oko 14 puta dnevno. 14 puta dnevno?!?
Nisam sigurna da li je dotični gospodin psiholog malo pogriješio no to mi se čini kao vrlo zanimljivi podatak. Tu se vjerojatno ubrajaju i one tzv. nevine ili opravdane laži kao što bi npr. bilo namjerno krivo govorenje vremena mojoj kćeri kada je ujutro pokušavam izvući iz kreveta i jednako je tako pokušavam natjerati da ne zakasni u školu, pa joj ponekad dok je još pospana kažem da je malo više sati nego što je. Također nisam sigurna da je dotični gospodin psiholog tu mislio na sve ljude. Uvjerena sam da vrli nam političari uvelike premašuju tih 14 puta. No dobro, ne mislim se sada baviti političkom problematikom. Više pokušavam utvrditi prisutnost laži u mom životu u kontekstu moje MS sustanarke.
Dakle činjenice su te, da zaista više ili manje, lažemo na dnevnoj bazi. Druga je stvar koliko to uspijevamo sami sebi opravdati, pa onda te iste laži banaliziramo, nazivamo ih drugim imenima kao što su: iskrivljavanje istine, šutnja, šala, nedovršena rečenica i sl.
Tako sam se i ja nedavno pitala koliko više ili manje ne govorim istinu sada naspram neke prošlosti. Prošlosti unazad 20-ak pa i više godina.
Nećemo si lagati. Lagala sam i prije i sada, samo su mi motivi laganja tada bili drugačiji. Tada sam ponekada lagala kako bih pokušala eventualno zaštititi sebe, a danas prvenstveno ne govorim istinu kako bih pokušala zaštititi drugoga. Najčešće su to moji voljeni.
Ako pokušam gledati iz konteksta prošlosti od prije 20-ak godina, opravdanost mojih neistina je bila vrlo upitna. To su bile one mladenačke rekli bismo fakinarije, koje su uključivale nepotpunost u govorenju gdje si i sa kime bio vani, jesi li ili nisi nešto pio, pušio, kakve su ti bile ocjene i sl. Mnogi će reći, pa to svi rade u ranoj mladosti. Nije to ništa strašno. To je zapravo obična zezancija. No je li zaista? Da li je nešto što je danas često i uobičajeno, uredu i normalno, samo zato što je vrlo , vrlo često prisutno?
Danas je drugačije. Ona me naučila sijaset drugačijih laži, polulaži i prikrivanja istine. I naravno sve ih svakodnevno opravdava. Najčešći lažni odgovor se javlja na pitanje – kako si? Ne, ne govorim uvijek neistinu niti laž. Najčešće kažem polulaž. Ovisno naravno o samom trenutku pitanja, a i postavljaču pitanja. Ima nekih osoba koji me kako da kažem, uspiju prokužiti ako muljam u odgovoru, ali srećom nema ih puno. Za masu ljudi tada koristim riječ koju mi oboljeli od MS-a zaista često zloupotrebljavamo. To je riječ – dobro. Vrlo lijepa i prikladna riječ za prikrivanje pravog stanja stvari. Možda je malo čudno, ali upravo me hvata smijeh kada se sjetim nekih prigoda kada sam zlouporabila tu riječ i sasvim zatvorila svaku daljnju mogućnost neželjene komunikacije. Stvarno je znao biti smiješan izraz lica nekih osoba koje su na njihovo pitanje – kako sam?, dobili odgovor – dobro. Ne znam, valjda su očekivali moje beskrajne žalopojke.
Slično je i sa pitanjem tipa – mogu li? Najčešći odgovor je naravno- mogu. Nije jedini odgovor, ali je čest. Više je razloga za ovakav odgovor. U dosta slučajeva zaista i mogu napraviti ono što se od mene očekuje ili traži no nije uvijek tako. Često je je odgovor da mogu, zapravo točan, ali je i nedovoljan. Nedovoljan je jer bi ponekad pravi odgovor bio poduži. Trebao bi glasiti otprilike – da, mogu ali ne znam koliko će mi trebati za to, kada ću uspjeti to napraviti, a pošto kod većih fizičkih napora odjednom još na rukama i nogama imam utege od po barem 5 kg na svakoj, vjerojatno ću se poslije morati odmarati.
Zamislite da često čujete takve odgovore od nekoga, mislili bi da je malo poblesavio. I tako da spriječim tužne ili beskrajno začuđujuće poglede, stvarno moram ponekad samo slagati i reći – ok. Budem, ili stvarno ne mogu.
Najteže mi je u svakom slučaju, kada me neko od djece nešto traži ili pita kako mi je. Ma kažem ja njima ako mi nije dobro, ili bolje rečeno ako mi stvarno nije dobro, ali srce mi ne dozvoljava da ih opterećujem i miligram više nego što je potrebno.
Tako je, da. Čini se da mi je život protkan lažima. Psiholog sa početka priče kaže da je to normalno. No ja se ipak pitam da li je uredu. Pa 8. Božja zapovijed ipak kaže: „Ne reci lažna svjedočanstva!“
Prema tome, moji bi postupci bili neispravni. Možda ponekad treba od dva zla izabrati ono manje i izreći neke opravdane laži iako ne znamo da li smo u pravu.
Fašnički su dani neposredno iza nas. Ljudi su razne maske stavljali na sebe. Neki ih zapravo i ne skidaju cijele godine. Ipak, ja sam je u utorak barem na kratko odlučila promijeniti.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
