Koliko puta smo nešto očekivali, a to se nije ispunilo? Kakav osjećaj to izaziva u nama? Često je kod mene bivala tjeskoba i razočarenje. Nakon određenog vremena, sreća. Jer se nije ostvarilo. Spoznaju da je tako bilo najbolje za mene. Osim vremena kao saveznika, ničije persuazivne sposobnosti to nisu uspjele. Zašto?
Očekivanja
Jer često kompliciram i reagiram instinktivno. Nisam od onih koji sjednu, razmisle, pa reagiraju. Često sam pokušala i obrnuto, imala plan, razradu i put do realizacije. Pa se onda to isto vrijeme okrenulo, tako da sam planove bacila u vodu, s povremenim pokušajima sušenja. Djelomično je i išlo, ali nije uzrokovalo željeno zadovoljstvo postignutim. Od tada, vidim, da se u jednostavnosti kriju uistinu velike stvari. I da očekivanja od drugih su pogrešan put. Jer se taj drugi, neće ponašati prema onom što ja očekujem. Ideja očekivanja već u promisli može donijeti ozljede i prijepore. Da bismo bili sretni, moje iskustvo je, očekivati od sebe, ali bez pritiska i znati reći ne. Nije problem u drugom. Iznova učim prihvaćati i svoju i tuđu nesavršenost i ponekad mi uspije izvući najbolje u tom odnosu. Pomogne mi i svijest o tome da je ovaj život kontinuirana škola, a da je na meni učiti, koliko mogu podnijeti, kada život skuha kašu, a ne teče med i mlijeko.
Zahvalnost
Očekivati pomoć, a ne dobiti je kad trebaš ili od onog za koga u svojoj glavi ili srcu, to očekuješ, samo donese dodatni problem, koji te uspori u onome što želiš postići. Ako je cilj ispravan, jednostavno se stvore ljudi i okolnosti koje idu u prilog tvom rezultatu i cilj. A ponekad je i cilj ispravan, ali moraš kroz to sam, jer očito možeš sam. Tada mi je bilo najvažnije ne odustati. Ne očekivati. I onda dobih najviše, jer svako očekivanje je mini kalkulacija odnosa. Ovako, kad ga nemaš, dogodi se zahvalnost za sve što nisi očekivao, a tu je. I lijepo je. Nema boli, tjeskobe niti osude. Želim rasti u toj zahvalnosti i prihvaćanju drugih.
Sabrina Pejić
FOTO: KoolShooters /Pexels
