Kada sam bila još sasvim obična klinka skrivena u tijelu djevojke, a to je bilo onog ljeta nakon što sam napunila šesnaest, poduzela sam sasvim običnu stvar za svoje godine: odlučila sam se za drastičnu promjenu imidža. I kao i sve osobe mojih godina, otkrivala sam imidž(e) u onome što sam promatrala oko sebe. Hrabro sam se upustila u izražavanje vlastitog ja, smatrajući kako ono ima pravo na potpunu slobodu, bez obzira na izvor ideja. 

Spontani pobačaj frizure

Nekih godinu dana ranije, još uvijek samo klinka i još uvijek u osnovnoj školi, ali nemajući tijelo djevojke i osjećajući se potpuno neshvaćeno, odbačeno i ljutito, odlučila sam nositi jedne te iste široke, crvene hlače, jednu te istu maramu boje isprane cigle i duboke bijele tenisice marke Yassa. Na taj sam outfit naizmjence dodavala ili žutu majicu posutu nježnim ljubičastim šarama ili majicu u tri, geometrijski raspoređene boje: crvena, zelena i plava.

Nedavno će mi jedna prijateljica, nakon kave u shopping centru i neobveznog obilaska nekoliko dućana odjećom i obućom, spontano uzviknuti: „Ti se stvarno ne bojiš boja!“ Pomislih kako me još nitko nije uspio opisati tako točno i tako jednostavno.

One davne godine u kojoj sam odlučila nositi one crvene hlače, uzela sam škare iz kupaonskog ormarića, stala pred veliko zrcalo iznad kade i odlučnim pokretima porezala kosu. Sa stražnje strane vrata ostavila sam tanki pramen, poput repa kakvog mini šnaucera. Naravno, kako danas, tako i u to davno doba, bijah nespretna i sa škarama i s vlastitom kosom. Stoga je moja starija sestra preuzela stvar, odnosno škare, u svoje ruke i popravila moj spontani pobačaj frizure. Naprijed sam ostavila veliki pramen kose koji sam ‘tjerala na stranu’. Njega, a i onaj repić, izbijelila sam hidrogenom. Frizura a la David Sylvian. Zanimljivo, jedna od njegovih pjesama zove se „Forbidden Colours“.

Bravo

Nepotrebno za reći, sredinom osamdesetih prošlog stoljeća, premalo je i prekasno toga stizalo u naše ex-prostore sa svjetskih nosača zvuka. Stoga ja još dugi niz godina nisam čula niti jednu Davidovu pjesmu. No, ono što jest redovito stizalo, bio je njemački časopis Bravo sa beskrajno mnogo šarenih fotografija i malih i velikih postera. Na jednom od njih, iz poluprofila, promatrao me David Sylvian. Stilizirani žuti sako, šminka dostojna kurtizane, i veliki svijetli pramen kose. Imidž mi je izgledao zanosno. Znala sam da ni u ludilu ne mogu biti lijepa kao taj David, no to me nije činilo ni malo tužnom. Naprosto, jer sam odlučila kako za tugu nemam vremena. Osim toga, ljutnja se činila mnogo krilatijom i perspektivnijom.

Puno kasnije otkrit ću i to kako jedna od njegovih pjesama nosi naziv „When Poets Dreamed of Angels“. Nakon što sam promijenila frizuru i tvrdoglavo se ukopala u one crvene hlače i Yassa tenisice, ničim izazvana, sjetila sam se svoje davne odluke, kada mi je bilo samo pet godina i kada sam prvi put otkrila svijet poezije u izdanjima nekih kompleta knjiga za djecu, kako ću i ja pisati pjesme. Odlučna da sprovedem krilaticu ‘što na umu to na drumu’ odmah u djelo, otišla sam i kupila novu bilježnicu samo u tu svrhu. Naravno, bilježnica je bila (gotovo kričeće) narančasta. Bila je preteča onog Tiziana u meni, samo što ja to tada nisam znala. Naime, nisam znala ni za Tiziana. Njega ću upoznati za nekih godinu-dvije, u srednjoj školi.

Soneti

Tog ljeta napisala sam stotinu pedeset pjesama. Sve u rasporedu soneta. Rime su varirale u poznatim alternirajućim strukturama okteta i dva rasporeda seksteta.  Ipak, najviše sam se držala obgrljene rime. One talijanske, da se razumijemo. 

Pjesme su govorile o otuđenju među ljudima. Niti jedan od sto pedeset soneta nije bio ljubavni. To, u obranu svoje tinejdžerske ljutnje, moram reći. U to mi se vrijeme romantika  činila potpunom i neistinitom budalaštinom. 

Čini se kako je nekim nepoznatim procesom, iz vanjskog imidža jednog suvremenog umjetnika u pokušaju – Davida Sylviana, započeo transfer imaginacije i inspiracije u um jedne tinejdžerke na Balkanu – mene. 

Prva suknja

Nakon što je ljeto završilo, sestra me natjerala da obučem svoju prvu suknju – čudnovato zvono duboke ljubičaste boje, utegnem svoj strukić u široki crni remen i navučem bijelu ljetnu košulju na svoj tek propupali torzo. Natapirala  je odlučno gustim češljem onaj moj, odavno izrasli pramen kose koji sam ‘tjerala na stranu’ i još odlučnije odrezala onaj repić šnaucera sa zadnje strane mog vrata. Od nekud je iskopala ljubičasti ruž nijanse gotovo identične onoj suknji, skinula mi naočale s lica i izvela me navečer van. Ja još uvijek nisam znala za Tiziana, ali upravo u tom trenutku, započinje moja potraga za njim. 

Naravno, te večeri, a ni mnogih drugih kasnije, ja neću biti svjesna udivljenih pogleda raznoraznih gradskih mladića i odobravajućeg klimanja glavama svih onih djevojčica i dječaka s kojima sam odrastala, verala se po drveću, gađala se grudama snijega ili igrala ‘između dvije vatre’, a koji su svi, kao i ja, preko noći  postali obični klinci u tijelima odjednom stasalih djevojaka ili mladića. A neću toga biti svjesna, jer mi je sestra oduzimala naočale pred svaki večernji izlazak.

Tizian

Sve to konačno me potaklo na onu drastičnu promjenu imidža: iz balkanskog pandana Davida Sylviana u pravu pravcatu djevojku. Osim toga, stekla sam novu prijateljicu čija je majka držala frizerski salon! A u novoj školskoj godini konačno sam otkrila Tiziana. Najznačajniji dio opusa bili su mu portreti puni treperave svjetlosti i psihološke pronicavosti. U njima su se boje pretapale u svjetla i sjene, ustreptale tonove i istančane nijanse. Tizianove boje! A to mi je upravo obećavala i tuba boje za kosu na kojoj je jasnim slovima pisalo:  bakreno narančasta nijansa Tizian.  Danas je zovu ‘klasična crvena sa zlatnim sjajem’.

Stoga sam se prebacila na košulje s volanima, mnogobrojna i mnogobrojna sjenila za očne kapke, kričave ruževe u svim nijansama i visoke čizme. I bakreno crvenu kosu sa zlatnim nijansama, koja je rasla i rasla ….

Galerije, muzeji i izložbe

U svojim mnogo kasnijim, netinejdžerskim godinama života obići ću popriličan broj umjetničkih galerija, muzeja, izložbi. Posljednja je bila ovog ljeta, u malom mjestu Dobrinj na otoku Krku, u Galeriji Infeld. Izložba radova Andyja Warhola, Roya Lichtensteina, Keitha Haringa, Mela Ramosa i drugih poznatih pop-umjetnika, i naravno – Fender Nocaster gitara iz 50-ih godina prošlog stoljeća! Mogla sam dodirnuti onu Warholovu Merlinku. Ili Micka Jaggera. A to sam i učinila. Uf! 

Prije dvije-tri godine obišla sam Ermitaž u Petrogradu, ako se jedan cijeli dan u tek nekoliko od mnogobrojnih postava, može i smije nazvati obilaskom! Jedva sam čekala da se približim djelima Vasilija Kandinskog. Ako me sjećanje ne vara, slikala sam se pred njegovim djelom Kompozicija VII. Naravno, mnoge se njegove slike zovu Kompozicija …

Na um mi još pada i izložba Davida Hockneya u Australiji iz 2017. Ah, kada bi mi on mogao birati boje i dezene za cipele… gdje bi mi bio kraj!

Naravno, kako sam ja sama za sebe spojena posuda prošlosti i budućnosti, a vrijeme je samo zakrivljenost prostora, sve ovo mi se već desilo, ali će mi se i tek (opet) desiti. Stoga, onog trena kada sam se zaljubila u bakreno-zlatnu boju za svoju kosu i ona se zaljubila u mene.

Na svom životnom putu, obilazeći sve one galerije, muzeje i umjetnička djela, naišla sam i na ponekog Tiziana. Na kraju krajeva, izložen je i kod nas, u Klovićevim dvorima. Tamo gdje je izložen Chagall, a i Picasso. Svaki je od njih imao svoju nijansu. I svoj glas. A opet, boje su uvijek bile i ostale ono što jesu – medij koji se mijenja pod utjecajem energije.

Odlazak frizeru

Jučer sam, konačno, nakon dugo vremena, otišla kod svoje dugogodišnje frizerke. Nakon raznih lutanja po bojama i bez boja u posljednjih deset godina, prije nekog vremena vratila sam se svojim crvenim korijenima. Ali, to je samo obična, bilo kakva, manje ili više intenzivna crvena boja. Divna, ali ničija. I svačija.  No, kako je volja jedini potpuno čisti oblik duha na Zemlji (tako barem kažu), to sam ja čvrsto odlučila, baš kao u onim svojim tinejdžerskim danima – da pod svaku cijenu izrazim vlastito ja, jer smatram kako ono ima pravo na potpunu slobodu, bez obzira na izvor ideja koje ga pokreću. Stoga zatražim da mi hidrogenom izbijele mnoštvo crvenih pramenova kose. Samo pola sata kasnije bit će ti pramenovi gotovo bijeli. Na njih je frizerka nanijela preljev u zlatnim i bakrenim nijansama.

U pola osam navečer bila sam gotova s bojanjem, pranjem, šišanjem i friziranjem. Sretno sam se zirkala u zrcalu kod kuće, zatim sam večerala, prošetala na kratko svoju staru, crnu kuju i otišla na spavanje, dok su se na mom jastuku boje pretapale u svjetla i sjene, ustreptale tonove i istančane nijanse.  Tizianove boje ….

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman