Dakle dokle smo stigle prijateljice draga…
Dotle da ja još uvijek nosim tebe snagom odozgo, a ne ti mene. Tu počinje i završava svaki moj uspjeh s Tobom. Nekako sam ti postala i zahvalna. Jer da nije tebe, ne bih mogla puno toga što ni ne poznajem da tebe nema…mogu ti se klanjati, inspiriraš, tjeraš na borbu… sve su to sigurni znakovi da živim i ovdje i sada.
Čudno je to kako nema institucije ili fakulteta koji bi ti dao neko znanje kako ćeš to prihvatiti. Mislim… ima onako univerzalno neko znanje, mnoštvo formula o tome šta bi trebala ili ne bi da bi bilo bolje. Ali to je nešto specifično samo za tebe… draga boli.
Da nema rješenja univerzalnog. Svaka bol je svojstvena svakome individualno. Neke mogu biti smiješne ako se uspoređuju s nekim drugim bolima. Netko pati jer nije uspio naći cipele na sniženju, na primjer, a ja jer pokušavam i odlučujem gubitak pretvoriti u dobitak. Ako ćemo onako realno bez pjesničkih slika, dobila sam s tobom puno. Nisu to cipele. Ali jesu koraci. Koji su hrabriji, sigurniji i moćniji nego prije onih dok se nisi nastanila. Ne računam one luksuzne suze kao bisere, plus kredit koji daješ bez da tražiš jamca. U ostvarivanju onoga na što me potičeš bez da sam ikada o tome razmišljala, a ni sanjati mogla nisam. Da bi bol mogla uzrokovati toliko momenata u kojima se uistinu osjećam potpuno živom i povezanom sa ostatkom svijeta, bez obzira koliko bila velika ili mala.
U tebi svi kriteriji imaju samo jedno mjerilo to je dužina trajanja.
Ne želim te prihvatiti onako mazohistički, ali činjenica je da učiniš na izgradnji puno više nego radost. Ovisno o tome tko koga nosi. I tko se protiv koga bori u ringu života. A ja sam ti se kao što primjećuješ predala…jer nema smisla boriti se protiv same sebe. Neka od glavnih uloga je sigurno tvoja.
Eh, draga boli, čini mi se da smo se nekako sprijateljile. Ja i ti. Ne znam točno kada se to dogodilo, ali vidim po boji kojom te slikaju. I gledam te slike i mogla bih stajati pred njima… bezvremenski. Mogu te primijetiti. U grimasi umjesto osmijeha, u očima koje sjaje tugom, u kretnjama koje su izmorile i iznijele puno tebe svaki dan…. po dan. Mogu te osjetiti. U načinu kojim ruke dok govore, grčevito stišću neku samo svoju borbu. I štite se od ostatka koji to nikako ne smije saznati. Ali… ti ne glumataš. Nego kraljuješ. U koracima koji vode naprijed, u sanjarenju o tvom gubitku, u pridošlicama poput trenutnih sitnih užitaka… hm ne znam… ali točno se zna tko te se želi momentalno riješiti, ali mu ne uspijeva. Jer taj trud bijega ostavi izobličenost u ponašanju, u djelovanju, na licu i tijelu.
Obično kad to vide vele velika nesretnica. To ti je u svijetu drugo ime. A meni postaje dan po dan nekim dobitkom. Ne isključivo mojim osobnim, ali sigurno je da je za nekoga. Ako ništa barem za one promašene koji se raduju i ne vide koliko si ih zapravo preuzela… hvala Nebesima da te nosim. A ne ti mene. Jer ne znam šta bi bilo da mi predaš svoj daljinski… program bi bio crno bijeli i bio bi sportski (neki sport jedan na jedan, uglavnom nije kolektivni).
Srećom ili vjerom predadoh ga ja tebi. I neka tako ostane. Zbog tebe. Jer te poštujem. Ali ne volim te. Prihvaćam te. Ali ne volim te.
Volim ono što možeš iznjedriti kod realista punih nade, u skladu sa „svako zlo je za neko dobro“ i „svaki gubitak je dobitak“. Ali to je klišeizirano, u nedostatku onoga što bi čovjek u susretu s tobom i prihvaćanju tebe uopće mogao izreći. I molim te samo, da s tobom kao sustanarkom, nikada ne pribjegnem tvojim rješenjima. Onima koji izazivaju suze ili tebe.
Eto. Mislim da smo se za sada razumjele.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
