Zimski mjeseci su. Vani je hladno, ponekad i zaleđeno. Oblačimo se i obuvamo toplo. Ukoliko ste vrlo zimogrozni, kao ja, sama pomisao na neku suknja kombinaciju mi izaziva osjećaj hladnoće.

Nije uvijek bilo baš tako drastično. Mogla sam i ja obući neku modnu kombinaciju sa suknjom unatoč hladnoći. To je djelom zbog toga što sam u to doba imala ipak nešto manje godina nego sada, pa mi je još uvijek vanjski izgled puno više značio, a samim time, nekada sam imala čizme.

Ne bilo kakve čizme, nego one prave, crne, uske sa brušenom kožom i naravno potpeticom koja je također bila obložena brušenom kožom. Ma bile su to čizme koje su izazivale onaj wau efekt.

Stvarno su bile mrak, i još uz sve, kupljene u Trstu!

Najbolje od svega je bila činjenica da sam ja s izuzetnom lakoćom u njima hodala. Čak ni u početku nisam nabadala. Danas nabadanje možemo vidjeti na svakom ćošku, ali to je druga priča.

Ne mogu odoljeti da si ne zamislim kako bih danas izgledala u tim ili takvim čizmama. Kako bih izgledala u ovim mojim, relativno novim poglavljima života, gdje ona pokušava skupa sa mnom sjediti na tronu.

Ne dozvoljava ona meni više takve stvari. Iz više razloga.

Sjećam se jedne prigode kada sam vozila u također čizmama sa povišenom petom. Ne tima, ali povišena je peta bila. Vau koji je to bio doživljaj. Fleksija i ekstenzija kao u priči. Cijela gimnastika u 45 minuta vožnje. Možda bi bilo bolje reći aerobic. Sigurna sam da je već tada ona imala pomalo prste u cijeloj priči pa sam nakon vožnje imala grčeve u nogama koje sam osjećala danima.

Nakon toga sam na neko vrijeme odustala od takvih egzibicija sve dok modna diva u meni nije odlučila da se na trenutak probudi pa sam jedno ljeto kupila prekrasne, bijele platforma sandale sa naravno visokom petom. Ne mogu se baš zakleti, ali gotovo sam sigurna da sam pri izlazu iz dućana čula njen glas kako mi govori : „Opa curo! Jesi li sigurna da je to za tebe?“

I sjećam se da sam joj i tada već drsko odgovorila: „Pa ti me uopće ne poznaš. Naravno da je za mene. To je moj omiljeni modni izričaj!“

I ona je opet nastavila: „Dobro. Požaliti ćeš.“

Da sam je onda poznavala kao što je poznajem danas, kao svoju sustanarku i svakodnevnicu, možda bih na trenutak razmislila, ovako sam samo važno izašla iz dućana sa sandalama u vrećici.

I još važnije idući dan krenula na posao. Ovaj put vlakom. Sve je neko vrijeme bilo uredu, do prve prepreke. Put se pruža lagano uzbrdo, stvarno lagano, stala sam na neku grančicu ili kamenčić, zglob mi se iskrivio u desnu stranu, pa sam se instinktivno pokušala vratiti na lijevo, a pošto nama koji živimo s njom balans i nije najjača strana, previše sam se nagnula lijevo, mislila da ću pasti, iskoraknula lijevom nogom, malo prejako i uskoro sam se našla na sve četiri.

Nije me toliko boljelo to što sam se rasipala, nit to što mi je jedan čovjek došao pomoći da ustanem (dobro to je malo neugodno), nego to  što sam iz straha da mi se to ne dogodi ponovno, bila primorana nabadati. E, to je bilo ponižavajuće do boli. Cijelo sam se vrijeme paranoično osvrtala oko sebe da li me netko gleda. Pokušala sam ja to nabadanje izvesti na što suptilniji način, ali mi koji smo rođeni i živjeli u Zagrebu, jako dobro znamo prepoznati i same natruhe nabadanja. Vjerujem da je i sa drugim gradovima slično da prepoznaju nabadanje, ali za nas Purgerice to tvrdim iz vlastitog  iskustva.

Došla sam ja tako, nekako polako do posla, i cijelo vrijeme sam razmišljala o tome kako ću se morati vratiti.

Tako su i te sandale postale daleka prošlost.

U sadašnjosti nosim tenisice i gojzerice. I to ne najnovije. No, zašto ne kupujem prečesto novu obuću? Dobro, malčice je teže sada na bolovanju izdvajati non stop neke svote novaca za stvari koje možda neću nositi, ali nije to osnovni problem. Osnovni problem je naravno strah od nje i njene milosti. Nikad ne znam da li se možda njoj neće svidjeti pa će mi savijati gležnjeve ili me tjerati na pretjerano ukočen hod zbog preskliskih đonova.

Zato ja inzistiram na svojim gojzericama i tenisicama sa memory pjenom. S njima sam sigurna. Udobne su, tople, ne skliže mi se u njima i navikla sam na njih. Osim udobnosti, one nekako znaju moje puteve.

Tako sam se, ponovno zahvaljujući njoj, riješila i još jedne ovozemaljske bespotrebne navezanosti. Navezanosti na modu, neudobnost i bespotrebni luskuz.

Ja već dugo obožavam i stalno si ponavljam ovaj psalam: „Gospodine Ti si pastir moj: ni u čem ja ne oskudjevam…“ (Psalam 23,1- 6). I to je stvarno istina. Apsolutna istina.

No ponekad, samo ponekad, onaj prizemni, ljudski crv u meni se ipak voli sjetiti i jako uživa u činjenici da sam nekad imala čizme. Čizme iz Trsta. Čizme koje izazivaju onaj wau efekt. Čizme u kojima sam hodala poput rode.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash