Novi tjedan, nove ankete stižu iz škole. Ministarstvo znanosti i obrazovanja i opet je uspjelo nadmašiti samo sebe i svojim (ne)djelovanjem zbuniti roditelje. Počinje li škola ili ne, je li pohađanje nastave obavezno ili će djeca nastavu i dalje pratiti na daljinu, kako će škole uspjeti osigurati uvjete, a da se djeca ne zaraze, samo su neka od pitanja o kojima smo suprug i ja raspravljali gotovo cijeli današnji dan. Zbunjivanje roditelja se nastavilo.
Ankete
Umjesto da ministrica izađe pred kamere i jasno kaže da nastava u školama započinje u ponedjeljak i da je obavezna za sve, nama roditeljima se opet šalju ankete. Nakon iščitavanja gusto napisanih preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i obrazloženja ministarstva, te niza novinskih članaka, zaključujemo da su ankete koje šalju bespredmetne. Bespredmetne jer je pohađanje nastave ipak – obavezno. Samo, izgleda, to nitko ne želi jasno i glasno reći kako bi sva eventualna krivnja za neko, buduće, možebitno širenje zaraze pala na roditelje. Ankete su tu da se ljudima zamažu oči. Ankete su poslali da zamagle cijelu situaciju i operu ruke od vlastite odgovornosti za moguće, ne tako dobre posljedice.
Priznajem, jedva sam čekala da se vratimo na staro, da djeca ponovo krenu u školu, da prođe opasnost od zaraze. Ali ne na ovaj način. Netko je trebao jasno i glasno reći da je opasnost od zaraze prošla, proglasiti kraj epidemije i pozvati djecu u školu. Umjesto toga, dočekale su nas ankete kojima se sugerira da mi roditelji preuzimamo odgovornost i rizik na sebe i donosimo odluku o tome hoće li se naša djeca vratiti u školu ili ne. (Ne)djelovanje i opća nekoordiniranost vlasti, k tome nimalo ne pomažu.
Kaos u sustavu
Sa službenog vladinog kanala Koronavirus.hr odgovaraju da „škola od prvog do četvrtog razreda nije obavezna“. Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak istodobno na društvenim mrežama objavljuje „Odgovore na najčešće postavljena pitanja“ iz kojih se vidi da djeca ipak moraju doći u školu. Odnosno, da svaki njihov nedolazak roditelji moraju opravdati bilo bolešću djeteta, bilo strahom da se u školi ne razboli. Gotovo istovremeno učiteljica nam šalje anketu kojom nas pita hoće li naše dijete doći na nastavu u školu u ponedjeljak. Kaos!
Dodatno zbunjuje i to što se u školu vraćaju samo djeca od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Ako je škola sigurno mjesto za one najmanje, zašto podjednako nije sigurna i za one u višim razredima? Zašto se srednjoškolci ne vraćaju u školske klupe? Zašto studenti ostaju doma? Kao da je najmanjima najlakše držati se preporuka epidemiologa! Njima je zapravo najteže! Kako objasniti malom djetetu da se mora držati na distanci od dva metra od prijatelja, da ga ne smije ni dodirnuti, a kamoli zagrliti nakon toliko dugo vremena. Tko će kontrolirati peru li svi i dezinficiraju li ruke redovito? To su djeca koju treba neprekidno nadgledati i upozoravati jer su mala i lako se zaborave. Ostalo je nejasno i kako ih dodatno zaštititi. Trebaju li nositi maske i rukavice?
Koliko god sam željela da mi se dijete napokon vrati u školu i da se sve vrati u normalu, to se nije smjelo odigrati na ovaj način. Ako je sigurno da se vrate u škole, netko (čitaj: ministrica) je to trebao jasno i glasno reći. A ne ovako da nas roditelje ostavi zbunjene, u nedoumici i strahu.
Iva Kozarac
FOTO: Blaženka Divjak/Facebook
