-Ljudi moji, tko će riportat hakere?- pita moje dijete.
-Ja sam ih riportao!- odgovara prijateljev glas s druge strane zvučnika.
-I ja!- čuje se i treći sa zvučnika televizora.
To vam je naša i djetetova svakodnevnica. Umreže se, pa igraju video igrice. Zajedno, kao tim. Uglavnom njih trojica, četvorica. Svaki u svom domu, a opet, zajedno.
Današnja djeca vode sasvim drugačiji život od onog kakvog smo mi vodili. Na prvi pogled čini se – uzbudljiviji. No sva ta uzbuđenja dolaze preko ekrana. Dok su oni doista glasni u reakcijama, pa mojim domom stalno odzvanja vika, poprilično su statični. I to je ono što zvoni na uzbunu. Ne stvaramo li generacije koje će biti nezdrave zahvaljujući konstantnom sjedenju pred ekranima kod kuće, pa poslije u školi.
Mi smo kao mali trčali po livadama i poljima. Krali smo kuruzu, i radili brkove od niti što su izlazile iz zrelih klipova. Palili vatre i pekli pecake. Penjali smo se po drveću i krali susjedove trešnje. Igrali se kauboja i indijanaca, partizana i Nijemaca, borili se sa štapovima ili plastičnim pištoljima. Ali smo pritom trčali i trošili energiju. Vježbali mišiće. Naša su djeca na pravom putu ka mišićnoj atrofiji.
Zbog očiju, mišića i psihičkog zdravlja naše dijete ima ograničeno korištenje tehnologije na sat vremena dnevno. Nekom puno, nekom malo. On se konstantno žali da je to premalo, da druga djeca nemaju ograničenje, nego se mogu igrati na PlayStationu, mobitelima i tabletima koliko žele. Ne znam je li tome doista tako ili on to tako doživljava, ali granice se moraju postaviti. Zbog njihovog zdravlja. Inače su na pravom putu da postanu atrofirani ovisnici i završe u nekoj od psihijatrijskih ustanova na odvikavanju. Ne bi bili prvi. Već ima takvih slučajeva, i vani i kod nas.
Kako bi ga ipak potaknuli na neko kretanje jer eto djeca se danas druže umreženo, odnosno virtualno, upisali smo ga na sport. Sport pohađa tri put tjedno po sat i pol. U ostale dane mora u šetnje, igru na dvorištu ili igranje nogometa s nama, ako se nitko ne igra vani. No, nekako mi se čini da smo u društvu njegovih vršnjaka poprilično usamljeni. Kao da su se neki roditelji previše opustili i dijete prepustili posve tehnologiji. Znam, svi mi previše visimo na mobitelima, kompjuterima i raznoraznim tehnološkim novotarijama da zapuštamo odnose jedni s drugima. Tragično bi bilo da zbog tehnologije zapustimo našu djecu. Tragično bi bilo da nam ih tehnologija oduzme.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
