Nakon dva mjeseca samoizolacije i manje-više dobrovoljnog zatočeništva napokon je uslijedilo druženje. Da netko ne bi krivo shvatio, zdravi smo, nismo bili u kontaktu sa zaraženima i nije nam prepisana mjera samoizolacije. Ali mi smo se dva mjeseca toga držali, kao da je. Nitko nije to od nas zahtijevao, ali s ekrana su svakodnevno molili da ostanemo doma. Drugim riječima, da se samoizoliramo. Jer, koronavirus se prenosi kontaktom, pa je i preporuka bila da se izbjegava druženje s drugim ljudima.
Druženje
Mi smo se tako posve zatvorili u svoju kuću. Radili smo od kuće, izlazili samo u dućan po ono najnužnije, ni s kim se nismo susretali, nikoga doma nismo zvali. Bila su to dva poprilično samotna mjeseca, ali vrlo produktivna. Nedostatak društvenih kontakata tjera te da se više posvetiš poslu.
Ponovno druženje s ljudima odlučili smo obilježiti u velikom stilu. Kako je to već kod nas običaj kad se nešto obilježava, pogotovo u toplijim mjesecima, napravili smo za vikend malu, vrtnu zabavu.
Spekli smo roštilj i pokupovali „cugu“ da proslavimo ukidanje oštrih mjera i dostojno obilježimo to malo, obiteljsko okupljanje.
Zasad smo, naime, kontakte ograničili na širu obitelj. Prijatelji će pričekati neka bolja vremena. Opasnost od zaraze, ma kako se to činilo drugima, još uvijek nije prošla. Druženje i dalje baš i nije poželjno. Barem ne u mome svijetu. To jest, mogli bi se družiti, ali treba održavati dva metra razmaka. No, rijetko tko se, kako vidim, toga pridržava. Ljudi imaju neobičnu potrebu biti blizu, dodirivati se i doslovce sliniti jedan po drugome.
Poljubac
Tako sam ja neki dan na ulici susrela poznanicu. Ona je, usprkos svim preporukama, imala neodoljivu potrebu zagrliti me i poljubiti uz opasku: „Ne brini, ali nemam koronu!“ „Na dobrom si putu da je prva u kvartu dobiješ“, pomislila sam u sebi, ali „pregrizla jezik“. Jasno da je i ona pozvala na druženje.
Ne znam zašto, ali mene ta društvena pravila u kojima se svi grle i ljube od malena izluđuju. Ne volim to razmjenjivanje dodira i sline. U kontekstu ove epidemije to mi se čini ne samo gadljivo, nego i glupo. Ali, ljudi ne slušaju, nisu iz ovog ništa naučili i dalje forsiraju takav način ophođenja ne mareći pritom da to nije svima ugodno i da to nije poželjno ponašanje. Zato mislim da pred nama tek predstoji opasno razdoblje. Ovo dosad je bila kamilica. Osim ako ne ukinu Stožer civilne zaštite koji nas svakodnevno izvještava o zdravlju nacije. Tako se vrlo lako mogu prikriti podaci, mi ćemo ostati u blaženom neznanju, a vladajući se mogu nadati osvajanju izbora uz lažnu priču o tome koliko smo uspješni u borbi s virusom. Jer, ruku na srce, ovakvi, pa i slučajni susreti i druženje s ljudima, pravi su način da se virus proširi. A mi smo, ako svaki od nas ima poznanicu poput moje, na pravom putu da se to i dogodi.
Iva Kozarac
FOTO: Priscilla Du Preez/Unsplash
