Vir bez struje (6): Prvo virsko poslijepodne

Vir bez struje (6): Prvo virsko poslijepodne

Ispraznili smo auto. Sve stvari postavili na mjesta. Krevete, madrace, stol dnevnog boravka, stolice. U dvorištu je pumpa za vodu. Kuhinja je proradila.

Poslijepodne

Sjedimo na terasi. Pijemo kasno poslijepodnevnu kavu. Zavaljeni u male, niske, platnene vikend stolice, gledamo more. Ne pričamo. Sunce obasjava terasu. Vruće nam je. Oko nas mirnoća. Susjedi su utihnuli pod svojim improviziranim nadstrešnicama.  Jedino sunčeve zrake neumorno rade, prže zemlju, krovove, more. Tišina vladala ulicom sve do mora. Nema hladovine. Umorni  i zadovoljni. Promatram daljinu, makiju,  kamen, plavo more, Pag. Vidim sve do Velebita. Uživam. Uživaju i brat i šogorica. Sretna sam. Sretni su i brat i šogorica.

Planiram posaditi stablo, neka pravi sjenu, urediti okoliš, posaditi biljke, cvijeće. Sad je pod dekom, ali sutra- napraviti stepenice, podignut gornji kat, namjesti gornji kat, na terasu staviti ležaljke… Ne, nećemo mi piti kavu na gornjoj terasi. Izdavat ćemo preko ljeta. To je sada u modi. „Jednim udarcem ubiti dvije muhe“, govori narodna poslovica – mi na moru do mile volje i dinarčić kapa, kap po kap…

Promatram brata i šogoricu. Vidim u njima zadovoljstvo virske kave, zraka, mora… Opušteni su. Umor je tu, ali radost u njihovim očima je jača. I oni planiraju duga ljetovanja do mile volje za svoju djecu, za sebe. Zadovoljstvo njihovih nutarnjih pogleda me obuzima. Nema veze što sam podstanar u Zagrebu, razmišljam, ali imat ću more i Virske noći. Imat ću oslonac lijepih virskih razmišljanja, kada me tuđe iznajmljene sobe budu uvlačile u neizvjesnost „imati krov nad glavom“, kada me  pritisak  školske godine uvuče u napetost i stegu. Misao na Vir, na vikendicu osnažit će moje čežnje, gdje ću biti svoja na svome, a ne pod prismotrom podstanarskog oka.

Plaža

Odlazimo do plaže. Širina prizora mora, Paga i Velebita se utiskuje u naša kontinentalna iskustva. Miluje nas makija izrasla na kamenu. Vidimo plažu, ali puta nema. Idemo. Idemo svom veselom cilju. Svako odabire svoj kameni put. Sunce je već davno prošlo svoju putanju zenita, ali još uvijek je vruće. More je mirno, tiho. Plavetnilo  zove, osvaja, daje svježinu. Brat umoči prst  u more, poliže ga i uzvikne: „Slano je!“  Stojimo na našoj plaži Slatina dok se polagano diže maestral i ulazi u naše misli, naše nade, naša očekivanja, naša planiranja. Brat i šogorica izmjenjuju poglede i riječi zanosa. Još jedno planiranje roditelja za djecu, planiranje bake za unučad.

Moja planiranja ostaju u meni. Maštam. Vidim svoje društvo iz Zagreba. Tu smo na obali. Sunčamo se. Tu smo u moru. Plivamo. Tu su svi oni s kojima dijelim dugu, hladnu, maglovitu samotnu zagrebačku zimu. Tu smo mokri, slani, nasmijani, opušteni, raspjevani. Moji prijatelji su tu sa mnom na Viru, kao i na Zagrebačkom asfaltu. Planiram i planiram. Pozivam vas moji prijatelji zagrebačkog života. Dođite. Dođite na  moju-našu virsku terasu s osmijehom, s pjesmom i gitarama. Dođite svi. Dođite…

Srce  mi se ispuni zadovoljstvom, a u mislima mi odjekuju riječi: „Oh, kako je lijep život!“

Ribari

Podignem oči prema nebu. Nema ni jednoga oblaka. Uzdižem pogled u plavetnilo i prozborim hvalu Bogu. Obgrli me veličanstveno postojanje neba i zemlje. Osjetim snagu života. Radost življenja me prožima. Ispunja me sigurnost biti u Božjoj ruci. Hvala Ti, Bože!

Napuštamo plažu, razmičući kamenčiće pod nogama, dok nas u isto vrijeme makija bocka po nogama. Ubrzo skrećemo u našu ulicu, u našu vikendicu, na našu terasu i puni uzbuđenja krećemo u obilazak mjesta.

Ulica nema zelenila. Tu i tamo pokoja smokva, kaktus, oleander. Vikendice nemaju ograde. Nema puno ljudi. Na glavnoj ulici mještani sjede ispred svojih kuća. Pozdravljamo se. Izmjenjujemo poglede. Svaka strana misli svoje. Rado bih zastala, s njima popričala. Dragi su ti ljudi što sjede na uskim klupicama i kamenim zidanim ogradama. Prolazimo pored restorana  „Zagreb“, „Katarina“, „Viranka“. Svaki restoran svoju glazbu ima. Odlazimo na južnu stranu otoka. Mala luka ispunjena brodićima, barkama. I ribari su tu. Djeca skakuću pocesti. Nema prometa. U daljini, na pučini more se spaja s nebom. Plavi beskraj rajskog pogleda. Osjetim miris ribarskih mreža. Vraća me u stvarnost  ili ne…Ne! Rado bih iskusila noćno ribarenje i svu ljepotu mirnog mora i zvjezdanog neba. Dogodit će se to. Jednoga dana. Dogodit će se…

Večera

Vraćamo se polagano preko centra na put ka našoj vikendici. Polako se dan gasi. Jarko sunce je na zasluženom počinku. Pale se svjetla gradske rasvjete. Iz „Viranke“ dopire živa, dalmatinska pjesma. Rado bih sjela na kameni zidić i slušala tu dalmatinsku pjesmu. Želje me odvode u maštanje. U vrtlog mojih misli, ušulja se bratov poziv: „Hajdemo sjesti na terasu“. Sretna sam.

Naručujemo piće. Jedemo pravu, dalmatinsku večeru. Ribu i crno vino. Veselje gostiju ovlada terasom. Pjeva domaća klapa. Pjevaju gosti. I mi pjevamo. Jedan par započinje ples. Drugi par im se pridružuje. I mi plešemo. Do ponoći. Uživam. Želim da ovaj dan traje. Da ovaj trenutak traje. Da ovaj ples traje…

Vraćamo se. Ulica nema  rasvjete. Tama sve prekriva. Po mjesečini naziremo put. Na nebu bezbroj zvijezda. Neopisiv mir. Neopisiva tišina. Svježina morskoga zraka pruža se niz ulicu. Miluje naša ozarena lica radosti, zadovoljstva i spokoja duše. Škripe kamenčići pod našim koracima. Naši glasovi odzvanjaju. Uživam u ovom iskustvu. Tapkamo u mraku naše vikendice. Nema struje. Nema svijeće. Nema baterije. Nema vode. I ne treba sve, dok mogu udisati ovaj zrak, osjetiti lahor vjetra u kosi, očima promatrati zvijezde… Ne treba mi ništa više doli mjeseca koji rasvjetljava tamu i pruža svu radost nadanja moje duše…

Ovo će  biti naša prva virska noć.

Ovo je moja prva, zvjezdana, virska noć. 

Dubravka Jelčić

FOTO: Elle Hughes/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.