U djetinjstvu sam jako voljela gledati Samsona. Izuzetno me fascinirala njegova snaga. Ne samo snaga, nego i razlog zbog kojeg je uspijevao crpiti toliku snagu. Crpio je snagu iz kose!!! Ma niti jedan superheroj mu nije bio ravan! Čak mi se čini da se nisam previše zamarala činjenicom da mu je snagu oduzeo netko od koga bi to trebao najmanje očekivati.
Dogodi se to i u odraslom životu. O da.
Dogodi se ponekad da osjetiš nerazumijevanje od onih od kojih se baš tome i ne nadaš, no kada shvatiš da to ne rade iz zle namjere nego iz neznanja, ne možeš se ljutiti.
I ona meni oduzima onu moju prekrasnu, mladenačku, fizičku snagu. Oduzima mi onu ljepotu bezbrižnosti i nesumnjanja da ćeš nešto brzo i spretno napraviti. Oduzima mi snagu i sigurnost i zamjenjuje je slabošću i nesigurnošću. Podmukla je i radi to u navratima kako bi me dočekala nespremnom. Baš poput Dalile. U ovoj priči nju ću nazivati Dalilom.
Prije nekoliko godina, kada još nisam imala dijagnozu i lutala sam od nemila do nedraga po raznim liječnicima, bila je u prednosti, pa su Filistejci ponekad baš žestoko znali opaliti. Gubila sam snagu kada sam se najmanje nadala. Tako sam se čudom čudila kada sam se popela samo jedan kat i morala stati. Morala sam stati jer su mi se mišići grčili, nisam imala zraka kao da nikada ne provodim nikakvu fizičku aktivnost. Ma ne može se niti točno opisati razlog zbog kojeg sam morala stati. Jednostavno sam morala. Da vratim snagu.
Moj hod je postao, kako bi se to stručno nazvalo, ataksičan. Ja osobno sam ga znala nazivati frankenštajnski hod. Za one koji su upoznati sa tim likom, odmah će znati kako bi to trebalo izgledati. To je najviše dolazilo do izražaja ako bih se htjela malo požuriti. Ja se požurim, noge su mi ukočene pa umjesto da idu brže naprijed, jedna ispred druge, onako se malo gegaju lijevo desno i pokušavaju u isto vrijeme ići lijevo desno i naprijed jedna ispred druge, a ja ih gledam, i ne vjerujem tome što vidim i osjećam. To mora da je dosta smiješan prizor ljudima oko mene na cesti. Meni je dalo do znanja da se okanim žurbe ako želim zadržati dostojanstvo hoda. A i snagu.
Kada sam konačno došla na pravi odjel u bolnici, onako još uvijek dosta preplašena i zbunjena, ugledala sam veliki poster, koji će mojim supatnicima biti dobro poznat, na kojem velikim slovima piše nešto tipa „MS – možeš sve“. Ma nemoj me nasmijavati! Već odavno ne mogu sve.
Pa ruka mi se ukoči i kod najobičnijeg miješanja pudinga, a ako ga želim još cijeloga negdje istresti, još mi se i počne tresti, pa postoji opasnost da više od pola ode negdje pored. Ne mogu hodati po stepenicama, trčati, nositi teže vrećice, točiti piće bez straha, a vi mi govorite da mogu sve!?!
Ne znam za druge, ali mene je u tom momentu, takav naslov postera više naljutio nego utješio.
Jer tada je još Dalila imala prednost. Ogromnu prednost. I iskorištavala ju je.
Samson je bio u nevjerici. Nije znao što mu se događa, znao je samo da gubi snagu i nije znao kako je povratiti. Snaga od kose mu je nestala pa je morao pronaći novi izvor snage dok mu kosa ponovno ne naraste.
Tako sam i ja shvatila da moram naći neku drugu snagu. Neku snagu koja će mi pomagati u svim gore navedenim situacijama. Neku snagu koju svi imamo u sebi, samo ponekad malo zaboravimo da je unutra. I shvatim da imam pomoć : „Gospodin je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj.“ (Ps 118,14). Imam Njegovu pomoć da shvatim. Da shvatim da je Dalila samo jedna obična Dalila koja mi čak možda i nenamjerno oduzima snagu, i također nesvjesno me zapravo jača.
Jača me iznutra. Jača me da shvatim ispraznost i nevažnost nekih situacija koje su me nekad bez nekog opravdanog razloga iscrpljivale.
Jača me da shvatim da nije bitno koliko brzo hodam po stepenicama nego da stignem do vrha. Jača me da shvatim da nije bitno da sama napravim puno kompliciranih kolača prekrasno izrezanih, nego da je bitnije da uključim moje drage pomoćnike koji će biti ponosni na to što su pomagali u izradi istih.
Jača me da shvatim da ne vrijedim manje zato što imam invaliditet.
Jača me da shvatim da sram zbog nesavršeno napravljenog posla ima sve manju vrijednost u mom životu.
Ma nije važno ako imam manje fizičke, vanjske snage, ako mi ona povećava onu unutarnju. Bitnu. Jer uz pomoć te unutarnje, uspjela sam i onu vanjsku poprilično osnažiti. Stvarno jesam. Sad samo još da me Dalila što rjeđe zaskoči nespremnu.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
