Svašta se događalo te 1968. Ubijeni su R. Kennedy i Martin Luther King, izašla je corvette, Doorsi, Hendrix i Velveti su izdali prve albume, kod nas Grupa 220 i Percl sa „Starim Pjerom“, jednom od rijetkih naših pjesma koja je obišla svijet. Odiseja u svemiru je stigla na platno. Apolo 8 je napravio par đireva oko naše kuglice, prvi put s ekipom nutra, studenti širom sveta su prosvjedovali, za razliku od današnjih koji bi izašli na ulice samo ako doma nema interneta pa okolo tražili WiFi. Svega je bilo te godine, rodio sam se i ja, i Kolinda. Tv Zagreb je počeo emitirati u boji, a na toj telki je počel delat zgodni, crni meteorolog.
Bitno je kaj Sijerković veli
Prva telka kod bake di sam živio prije škole je stigla mislim sedamdeset druge, stajala je u bakinoj sobi jer je deda bil ogromni handrasti Likota, pa nije bil pogodan, kod njega u sobi je bil radio i slušali smo pomorsko veče i zamišljali daleke zemlje gdje su poznati iz kvarta plovili, a poslije ponoći vijesti glasa Amerike na LW.
Kad je došla telka nije često radila, a nije ni bilo puno programa, crtić, pa Dnevnik za čije vreme je deda stalno nekaj mrmljal, ponekad i klel kad je bil Tito i slični, baka ga je ušutkavala i tak stalno do prognoze, na to se sve stišavalo, čak i susedi koji su znali navratit na Dnevnik. Dedina zapovijed je bilo, pojačaj zeru i onda je došel Sijerković i svi smo pustili i slušali.
Jer seljaku nije bilo Bogzna kaj bitno kaj je rekel Tito na plenumu, Lenon na prosvjedu ili tamo neki daleki Tibetanac.
Bitno je bilo kaj Sijerković veli, po njemu se sve ravnalo, kaj će se raditi sutra, na polju, u kući, oko kuće. Hoće li se ići na sajam, kaj mi je bilo super, svakaj bi videli i još dobil sok. Ak’ bu ružno radili bumo treske jer u Lici se uvek loži i drva nikad dosta, zato i jesmo najbolje jebali, pol godine se jebemo z drvima, pol sa snijegom.
Kad se trebalo kosit čekala se prognoza, sjeno prevrtati, čekaj Sijerkovića jer ako bu kiša, badave delalo. Sve je bilo vezano uz prognozu i Sijerkoviću se vjerovalo više no ikome k’o se pojavljival u toj škatulji u ćošku bakine sobe.
Svi smo ga voljeli
Doduše, postojale su po selima reakcionarne i nazadne sile u obliku baba u zepama koje ni forinte ne bi dale za prognozu jer one su bile prognoza, sve se u njihovim sitnim, životom izraubanim tijelima krilo, svi senzori i sateliti su bili razmješteni u njihovim križima, rebrima, kukovima, zubima, koja je imala, zglobovima prstiju i sve su znale kakvo će vrijeme biti sutra. S vremenom bi bacile pogled na TV da vide oće li i Mile pogodit, i pogađal je, kimnule bi sutradan kad bi se prognoza ostvarila i bila kompatibilna s njihovom i govorile, pogodija je vrag, a i zgodan je. Oduvijek su babe vjerovale zgodnim muškima.
A i Mile je osim svih doktorata i škola znao da i babe znaju i do današnjih dana ostal poznat po tome što je osim svojih karata simulacija imal znanje koje mu je možda i njegova baba jednom davno usadila dok je s njom gledao u nebo.
Zato smo voljeli Sijerkovića. Svi. Bio je moćniji i od Tite i svih poslije, oni su mislili da su važni i da je bitno što govore, ljudi su znali da je Sijerković bitniji i njegovih pet minuta su bile korisnije nego sve milijarde minuta govora onih drugih.
I danas ima prognozera i meteorologa, neki su i simpa, neki se spominju i u pjesmama, ali svi sad imamo prognozu u džepu na nekoj aplikaciji, a i seljaka je sve manje, GMO radi svoje i briga ga za prognozu. Babe su pomrle, umire polako i selo i možda se, kako bi Sijerković rekao, gdjegdje opet druže i šute dok on govori. Jer Mile zna tajne Neba i sad je tek doma.
AUTOR: Gordan Lopac Medo
FOTO: snimka zaslona
