Špinani šećer je jedan stari, pomalo zaboravljeni recept koji se nekada često primjenjivao kod bolova u grlu i kašlja. Vrlo je jednostavan. Praktički samo karamelizirani šećer i mlijeko. Naravno, kao i sve što je prirodnije, i to su zamijenili pripravci napravljeni umjetnim putem i ogromnom propagandom proglašeni fantastičnima.
Dobro, ima raznih lijekova i pripravaka koji su dobri i pomažu. Pa sama bih sebi skočila u usta da tvrdim kako je svaki lijek napravljen farmaceutskim putem loš, a uzimam ih podosta. Problem je jedino u tome što smo stare prirodne i manje štetne stvari pritom morali proglasiti groznim, štetnim da ne može biti štetnijim, zastarjelim i nadasve nedjelotvornim. Često se pitam zašto. I sve više. Naročito sam se to počela pitati nakon nedavne epizode zvane prehlada.
Ne znam koliko vas je čulo za knjigu „Mozak u plamenu“. Postoji i film napravljen po toj knjizi. Meni je osobno knjiga bila super. Ukratko, radi se o mladoj ženi koja je zbog neke izuzetno rijetke bolesti, koju, ako se dobro sjećam, uzrokuje neki virus, proživljavala grozne dane totalne transformacije ličnosti. Vele da je pisana prema istinitim sjećanjima dotične žene. I hvala Bogu ipak je bilo prolazno.
Tako je i kod mene bila prolazna epizoda, ali ne mozga u plamenu (mada kod mene se sve nešto uvijek vrti oko mozga), nego bolje rečeno živčanih završetaka u plamenu.
Naime, ja sam na jednoj vrsti imunosupresivne terapije, koja laički rečeno djeluje na moj imuni sistem tako da zapravo supresira jednu vrstu limfocita. Da ne kompliciram, imunološki sistem mi je djelomično oslabljen. Možda zato, a možda i zbog osnovne bolesti, moj organizam mene baca u krevet na najmanju prehladicu.
Kad bi to bilo samo bacanje u krevet, izdržali bi to i ja i moja obitelj. Nije to samo to, nego je to cijeli show program.
Pa na primjer temperaturica od 37,1 izaziva – osjećaj da kada hodaš, malo – malo staneš na laganu struju koja te prodrma. To čak može proći neprimijećeno, ako ja to želim, no pošto to meni smeta, na prve znakove da bi mi se temperatura mogla podići, posežem za najjačim antipiretikom kojeg imam. Blažen bio.
Iduća senzacija koja traje i nekoliko dana je hiperosjetljivost kože na bilo koji i najmanji dodir. Dodir bilo čega, uključujući i vodu. Dakle u te dane se barem mogu izvlačiti da mi je netuširanje i nepranje kose posljedica osjetljivosti, a ne lijenosti.
Baš to sa osjetljivošću kože postaje djeci vrlo zanimljivo kad mi prehladica dođe u iduću fazu, a to je da me počinje svrbjeti koža, pogotovo na leđima, a ne mogu se pošteno počeškati.
Pa to može ovako izgledati.
Ja svom suprugu : „Počeškaj me po leđima jer ću poludjeti, kako me svrbe“.
On već poučen iskustvom da me ne smije praktički ni dodirnuti, češka me samo jagodicama prstiju. Ali pritom zaboravlja da inače svira tamburicu pa su mu jagodice zadebljane, što se mene tiče, oštre.
Ja: „Neeee saaa nooooktimaaa!“
On: „Pa nisam, samo sa jagodicama.“
Ja: „Daj samo lagano sa dlanovima.“
Za to vrijeme djeca se kidaju od smijeha, a prizor je bio stvarno smiješan, i govore da to nije uopće češkanje nego draganje.
Ma neka je što hoće biti, glavno da pomaže.
Doduše pomaže i Normabel, ali tu sam si ekskluzivu dopuštala u tih par dana samo pred spavanje.
Tako je to malo po malo jenjavalo, ali mi još neki suhi iritabilni kašalj nije davao mira. Uz sve to što zbog sustanarke uzimam, što kupujem , što dobivam i imam raspoređeno preko cijelog dana, nije mi se dalo ići po još nešto u apoteku.
A ni ona nije bila raspoložena za predaleku šetnju. Dozvoljavala mi je vrlo kratke šetnje.
I onda se sjetim špinanog šećera. I naravno ona mi počne soliti pamet o tome kako šećer i mlijeko mogu samo pogoršati stvar, jer kao dovoljno je dugo sa mnom i zna što je za mene dobro.
Baš, znam ja da bi ona htjela da sam ja najviše u krevetu, bez previše kretanja.
I u inat njoj počnem ga raditi. I sve više i više počinjem vjerovati da će mi pomoći. Nju više uopće ne čujem.
Već nakon prvog, izuzetno okrepljujućeg gutljaja više je uopće ne čujem, ali mi u misli dolazi žena iz Biblije, koja je dugo bila bolesna i dotiče se Isusovih haljina. To joj je bilo dovoljno. Ozdravlja, a Isus joj govori: „Vjera te tvoja spasila“. I ta mi rečenica iznova i iznova prolazi kroz glavu. Njena potpuno nestaje i ostaje samo Njegova.
I da. Naravno, dobro pogađate, kašalj se smirio za 80%. I još uz sve, toliko je fino i slatko da mi je i jezik bio zahvalan.
Evo večeras si radim ponovno. Radim malo veću dozu da bude i za mog supruga. Silno želim da i on okusi svu slatkoću ugodnog, božanstvenog špinanog šećera.
Mirjana Krpelnik
FOTO: Unsplash
