Lagala bih kada bih rekla, da se ne pitam, kako urediti kaos u mojoj glavi. U početku sam se često pitala, a sada možda malo manje.

Naime, medicinska sestra sam po zanimanju i moram priznati da mi je ostala u sjećanju praksa na odjelu neurologije. Bila je tamo mlađa žena sa dijagnozom multiple, u vrlo lošem stanju.

Kada sam tek saznala za dijagnozu, često mi je baš njena slika dolazila u sjećanje.

Normalno je, u ljudskoj nesavršenoj prirodi, postavljati si pitanje da li ćeš i ti tako jednog dana.

I još normalnije da to ni u najcrnjim noćnim morama ne želiš.

Doduše, ne želiš ti ni štošta drugo, pa se opet događa i onda shvatiš da je stvarno vrijeme, da si počneš slagati taj famozni puzzle u glavi, o kojem ljudi, posebno oni koji se smatraju podobni da ti o tome pričaju, često govore.

Slagati puzzle!

Pa to je barem nešto što sam uvijek voljela, štoviše, obožavala raditi! Ne samo da sam voljela, nego još uvijek volim. Volim onaj osjećaj kada imaš preko 1000 puzzlica rasutih po stolu, i u tom moru raznih boja i oblika pronađeš onu pravu.

Da sreća bude potpuna, moja najveća podrška, moj stup i potporanj i moja ljubav, moj suprug, također je ogromni puzzle fan.

Jel’ možete vjerovati? Ja nisam mogla.

I onda još moja životna snaga i motivacija, moja djeca, također ih vole slagati.

Sada bi ipak trebalo biti lakše i slagati vlastiti puzzle u glavi. Ili možda ne?

Hm. Moram probati, pa ću vidjeti.

 

Tako sam počela sa slaganjem i jedna od prvih stvari koje sam počela raditi je ta da sam izbacila puzzle koje su na neki način krnje, precrne, samosažaljevajuće ili jednostavno blesave.

Normalno da sam, znači, prvo izbacila slike one žene, jer postoji vrlo racionalno objašnjenje da je danas medicina ipak uznapredovala, a ja sam ipak na vrijeme saznala za dijagnozu, pa nema nikakve, ali nikakve šanse da me to zadesi. Tako. Jedna puzzla je zauvijek odbačena.

 

Napuštanje pameti puzzla. Tu sam brzo odbacila. Najviše zbog moje životne snage i životnog potpornja, znam da je to nemoguće.

Zatim, jako se teško danas natjecati s ljudima u napuštanju pameti jer ima i previše onih koje je odavno napustila, pa ipak šeću po svijetu kao da se ništa nije dogodilo.

Tako da je ova puzzla odletjela, i prije nego sam počela o njoj razmišljati.

 

Smanjena sposobnost kretanja. E, tih puzzlica ima nešto više i nisam ih mogla baš sve odmah izbaciti, ali sam se poslužila jednim citatom iz omiljenog mi filma „Zameo ih vjetar“, a to je – neću sada o tome razmišljati, o tome ću razmišljati sutra.

Uh, nisam ni slutila koliko će mi zadovoljstvo pričinjavati ovo izbacivanje puzzli.

Skoro kao kada uđeš u ormar, i izbaciš nekoliko vreća robe, koje su ti smetale, a čuvala si ih, jer ćeš jednom smršavjeti, jer ti žuta zapravo dobro stoji, jer je dobar komad robe, ali nemaš s čime upasirati… I onda vidiš da imaš lijepih stvari, koje ne nosiš, jer su ti one tri vreće zaklanjale pogled.

 

No, nismo gotovi. Stalno gledam tu jednu puzzlu  koja mi uporno ide na živce, a to je puzzla – zašto baš ja moram imati tu dijagnozu?

I tada se sjetim Šimuna kojeg su prisilili da pomogne Isusu nositi križ. Sigurno se i on pitao – zašto baš ja moram to raditi. No, prihvatio je svoju situaciju i hrabro krenuo. Nije još tada bio svjestan kakvu je milost zapravo dobio.

Zato je vrijeme da odbacim i tu zadnju puzzlu, kako bi mi slika bila lijepa i sunčana sa samo pokojim oblačićem i nekoliko kišnih pljuskova.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash