„Moraš znati da u Đinjcu nitko ne vjeruje napisanoj riječi. I onaj koji zna slova ne čita. To bi značilo ili da ga je uhvatila neka žalost, ili da s njim nešto nije u redu. U knjizi može svašta pisati, svašta. Može čovjek napisati potpunu laž u knjigu i nikom ništa. Tko misli ozbiljno, kaže naglas, ništa knjiga, toga se drže moji.“

 Kristian Novak, “Ciganin, ali najljepši“

 

O emocijama

Nije to bila samo jedna mala Romkinja. To je bila jedna od najboljih djevojčica koje sam upoznao. Vjerujem da bi u drugim okolnostima završila veterinu ili pravo, da bi joj susjedi govorili: „Dobar dan gospođo Đ.“ , da bi joj kumice na placu spremile ispod pulta friško domaće povrće, ili trgovci u ribarnici skrivali najfiniju ribu. Da bi zijevala negdje u kafiću uz kavicu i da bi se čudila, kako više ništa nije kao prije u slavna vremena, i kako je prestrašno dosadno, ali, onda bi trebala maknuti to „Đ“ iz imena, a to ti, prijatelju moj, nije igra.

To ti je čupanje korijenja hrasta starog 200 godina. To je promjena na koju siguran sam nije bila spremna, a nismo niti mi, pogotovo nismo spremni mi. Jer zamisli da nam netko oduzme stereotipe i lažne gelendere, za koje se držimo u svojoj muci. Koliko bi bili jadni, kada bi shvatili, da drugi nisu uopće glupi, a niti jadniji. Ostala bi nam samo naša jadna istina, svađe i smrad koji tako vješto znamo sakriti u blještavom virtualnom svijetu sakriveni iza mobilnih aparata, kao vojnici u Galiciji iza rova zaštićenog vrećama pijeska.

Đ. je prva djevojčica koju smo vidjeli u dječjem domu. Imala je fantomku na glavi i vreću smeća preko leđa koje je iznosila iz doma. Prošla je pored nas vrlo sretna, onako bržeg koraka, i projurila kroz prevelika vrata zdanja u kojem žive. Mogao sam procijeniti da se radi o nekoj djevojčici, koja žuri pogledati svoju seriju, i koja nema problema sa time, da nosi vreću malo manju od njene visine.

Nataša i ja željeli smo udomiti dijete i tim smo povodom tu došli. Ja sam htio da to bude dječak, ali Đ. je već napravila prvi potez svojom pojavom, a da mi uopće nismo znali da je igra krenula .

Nakon što smo razgovarali sa ravnateljicom, odlučili smo dolaziti svakih 14 dana u dom volontirati, da upoznamo klince, i da našim prisustvom, pomognemo u prijeko potrebnom razvoju i bar maloj zamjenskoj integraciji.

Dani su prolazili, a Đ. se pobrinula da nam totalno osvoji srce.

Sjećam se, jednom smo pekli kolače i ja sam krenuo raditi sa drugim klincima. Đ. me pogledala malo ljuto i rekla mi je: “Ne ideš ti nikuda, ostani mi u oku”. Bome, ovakav poziv se ne odbija.

Jednom smo joj htjeli kupiti cipelice. Pitao sam je koji je broj . Nije bila sigurna. Kaže ona meni: „Čekaj tu“. Odjednom, 5 cm od nosa, stvori mi se tenisica. „To ti je taj broj“, kaže ona.

Odlučili smo Đ. ide sa nama. Zauvijek će ostati.

Naravno, već sam vidio kako ćemo „Đ“ preimenovati u „G“, da pomisle da je neka strankinja, da je ne zezaju, da joj bude lakše.

Kada smo javili centru, što smo odlučili, rekli su nam da im je žao, i da je Đ. otišla u romsku obitelj, i kako će joj tamo biti bolje, jer će biti bliže svojoj biološkoj obitelji.

Dugo sam bio neoprostivo ljut na centar, na sebe i na cijeli svijet ali……ja sam taj koji je htio „Đ“ mijenjati u „G“ …a to, prijatelju moj, ne ide samo tak.

….

O političarima

Šerif je bio nizak Cigo. Tip koji je bio slučajno tu sa tepisima na tržnici. Bio je sitan i stalno je okretao glavu lijevo- desno, kao da čeka neku potjeru.

Na štandu je imao svoja četiri namotana tepiha, kao da je stalno spreman za bijeg.

Stalno je govorio kako je privremeno tu, i da on ne pripada Romima, koji se bave tekstilom, da se on bavi drugim poslovima.

Nekad je došao na posao u osam, nekada u 15, nekada nije uopće došao nekoliko dana, a nekada je ostao sjediti na štandu, udubljen u razgovor sa mnom.

Bila su to divna ljeta. Majka me probudila u 11 sati pomalo ljuta što još spavam, a ja sam mamuran dolazio do kioska u svoju smjenu i na druženje sa vjerojatno najinteresantnijim ljudima, koje ću u biznisu upoznati.

Šerif je radosno pričao o danima dok se bavio šibicarenjem. Znao se toliko unijeti u ulogu da sam ga mogao vidjeti desetak godina mlađega, kako u polučučnju vrti kutije šibica, i kako „šaca“ neku žrtvu iz našeg svijeta željnog adrenalina, kako mu se nudi na dlanu, da mu uzme novac.

Šerif je toliko volio te šibice da te mogao začarati svojom iskrenom pričom. Moram priznati da sam čak i potajno navijao, da pobijedi u svojim pričama iz prošlosti, da uzme “našima” lovu, toliko me uvukao u svoj svijet.

Nakon nekog vremena Šerif mi je rekao da mi mora reći nešto vrlo ozbiljno: “Marine, nikad ali nikad nemoj kockati sa šibicama jer postoji bar 10 načina kako smo uzimali lovu”.

Moram priznati na nekom ljudskom nivou, po pravilima koja se teško mogu ispisati u jednoj knjizi, mislim da me Šerif zavolio i prihvatio.

Nakon nekog vremena Šerif mi je otkrio da postoji slična igra s dva kralja i jednim asom, gdje moraš naći, gdje je pao as.

Od pet puta pogodio sam pet puta, toliko je nespretno vrtio karte.

Amater je Šerif, pomislio sam.

Šesti put pogleda me Šerif u oči, zasvijetle mu se, kut usana se zasmješka i kaže Šerif: “Ajmo sad u pare!”

Pogledam ja Šerifa i kažem: “Prijatelju, pa ti mene danima učiš da ne vjerujem ovakvim igrama, a sada me zoveš da igram“.

„Morao sam, znaš da sam Cigan“, kaže Šerif.

…

O ljubavi i biznisu

Huso je bio gospodin. U našem svijetu Huso bi imao šešir i satima bi uspoređivao boju čarapa s bojom odijela koje je upravo kupio. Za njega to ne bi bila samo kupnja, za njega bi to bilo preslagivanje identiteta, u vizitkarti bi mu stajalo CEO ili neki drugi C, ali Huso je bio samo Cigan i fantastičan muž, i u tim okvirima vodio je biznis najbolje što je znao.

Huso je imao tri štanda na tržnici gdje sam imao kiosk. Svi štandovi su bili prepuni tekstila.

S Husom je radila i njegova prekrasna žena. Ta žena je bila prelijepa Romkinja. Fina, tiha, sa tetoviranom točkicom na licu. Huso je volio svoju ženu više od svih tih novčanica koje je sretno složio u džepu hlača.

Huso je imao taktiku stolića….taktiku koja je obilježila mnoge moje poslovne pothvate.

Na sredini kuta koji je formirao sa svojim štandovima, nalazio se mali stolić na kojem su bile četiri haljine.

Sve bi bilo u redu da taj stolić nije stajao na putu do mog kioska.

Gotovo svaki dan bi neki čovjek skoro pao preko tog stolića.

Stalno sam Husu molio da makne taj stolić, ali on mi je gotovo uvijek rekao : „Nemoj prijatelju. Znaš, ja sam ti Cigan, i nitko neće meni prilaziti, ali kada vide haljine na tom stoliću ljudi zastanu pa im ja sa leđa priđem i tako im nešto prodam.“

Vodili smo mi bitke oko tog stolića, ali nikako Huso nije htio poslušati.

Jednog dana rekao sam Husi: „Huso, makni taj stolić, ne želim biti dobar s tobom jer mi ga uvijek pomakneš tu ispred!“

Danima nismo razgovarali, dok jednog dana nije došao neki tip koji si je zamislio da sam mu vratio premalo novaca.

Taj tip ušao je u moj kiosk i počeo je vikati. Huso, čim je čuo, ušao je u kiosk, zgrabio tipa oko vrata i rekao mu: “Ne izađeš li iz tog kioska odmah, nećeš još dugo biti živ!”

Tip je pobjegao glavom bez obzira, a mene je ujutro čekao …..stolić!

Nedugo nakon toga, Husina prekrasna žena oboljela je od raka želuca. Sjećam se da je pila sok od cikle, i da su svi proživljavali njihovu dramu. Nakon nekoliko mjeseci Huso je obznanio da je žena ozdravila. Pozvani smo u njegovu kuću na proslavu njenog ozdravljenja. Kakvo popodne i kakvo brisanje stereotipa o Romima. To je bio jedan pravi topli i uredni dom.

Nažalost, gospođa je vrlo brzo otišla na neke druge svjetove. Sreo sam Husu nedugo nakon toga. Radi na nekoj tržnici, skroz iza na malom štandu, bez stolića. “Ništa ti to ne valja, moj Marine”, rekao bi, a ja bi se složio: „Biznis je bez ljubavi kao svadba bez muzike“.

Marin Rogić

FOTO: Unsplash