Šećem tako ulicom. Puno je svjetla i blještavila. Pozornica koja vrvi ljudima s vrećicama i košarama. Jer ovo je mjesec u kojem smo svi dobri. Ili si barem to pokušavamo dočarati.

Svjetlost, izlozi i šljokice žele doći do cilja.

Cilj je proslaviti Božić. Jer to svi slave. I red je. I običaj. Pitam se di je tu Isus. Mislim na novorođenče koje se rodilo u štali, a grijanje su mu bile životinje. Kolijevka jasle. A majčina ljubav sigurnost. I to želim slaviti. Da mi svake godine ispočetka objasni što je mir, poniznost i ljubav prema bližnjem. 

Za shvatiti nije potrebna inteligencija u ovom slučaju. Nego svijest da je Isus rođen da bi ja živjela. Ne od papirnatih novčanica ni bitcoina, nego od vjere. Koju mi donosi i daruje novorođenče u jaslama. Bog koji je postao čovjekom radi mene. U trenutku promijenio sve.

Danas se događa sve osim življenja tog ključnog trenutka. U životima koji životare iako imaju svega ostalog u izobilju. Sa ogradama koje ne dopuštaju da se uistinu rodi u srcu. Svakog od nas. Jer u pripremi zaboravimo i šta zapravo slavimo. A on prije svega donosi veću svijest o samom sebi.

Mogu li ja to vidjeti ako mi je priprema svega osim same sebe na prvom mjestu. Moguće je zastati. I napraviti malu retrospektivu. Slavim li jer vjerujem ili jer je to običaj? Jesam li se pomaknula mrvicu dalje pa dopuštam da me Božić mijenja. Jer je uspio promijeniti povijest.

Ali mene… to već ide teže. Jer zahtijeva. Suočiti se s pogreškama, iste sebi oprostiti, oprostiti svima. Ne u palači. Nego u štali vlastitog srca. Očistiti smrad, pripremiti mjesto. Kralju. Koji kuca. I traži smještaj. S ocem i majkom. Poniziti se i pred malim djetetom. Zahvaliti se. Čuti. Sve su to izvedenice glagola ljubiti.

Usudi i se i ti. Ovaj Božić.

Neka nam kralj uistinu bude kralj. I daj mu mjesto koje zaslužuje. Onda će šljokice i lampice biti predivni odraz svjetlosti tvog kralja Isusa. Malog djeteta. Koje mijenja život i okolnosti. Sretan Božić.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash