Mali Buda (3): Iz inata

Mali Buda (3): Iz inata

Vozim se s kolegicom s posla u njezinom autu. Trenutno sam pješak, a usput sam joj dio puta. Ona ide u jedan dućan na Vrapču, u kojem uvijek kupuje haljine za svoju mamu. To je više kao neki tvornički dućan s povoljnim cijenama, a nude svašta: ljetne šešire, pozamanteriju, konfekciju za djecu i odrasle, i one punijeg struka. 

Neću, iz inata

Ruža, tako se zove moja kolegica, me nagovara da i ja uđem s njom. Nigdje mi se ne žuri, pa odlučujem razgledati čega ima. I na kraju odustajem: sve od broja 38 pa naviše meni je preveliko. Sve ispod broja 38 je dječja konfekcija. U tom trenu ugledam crvene traperice na trapez, opšivene zelenim koncem izvana. Prekrasne su. Uzimam ih i odlazim u kabinu da ih isprobam. Stoje mi savršeno. Pogledam broj, a na hlačama s unutrašnje strane se nalazi etiketa na kojoj je ispisan samo broj 14. 

Pitam prodavačicu kakav je to broj, a ona mi odgovara da je to oznaka odjevnog predmeta za djecu od 14 godina. Ruža me nagovara da kupim traperice. Dobro mi stoje i jeftine su. Ali ja neću. Odustajem. Njoj nije jasno zašto. Meni jeste: iz inata. Visoka sam 175 centimetara. Nosim cipele broj 40. Odbijam da nosim dječje hlače.

Sjedamo u automobil i odlazimo. Ona stalno uzdiše: 

„Blago tebi. Ti možeš obući sve što poželiš.“ 

Naravno, mislim u sebi. Isto kao i vješalica. A za to i služi. Da nešto visi na njoj. Na kraju ipak ja tješim nju. Govorim joj da nije važno koje je veličine to što imaš. Važno je kako to nosiš. Bitan je sjaj u oku. Jer uživaš u samoj sebi. I životu. 

Navečer istog dana sjedim pred televizorom kojeg ne gledam, kao i obično. Smišljam SMS poruku. Za muškaraca koji, uvjerena sam, jedini trenutno ne sjedi pred malim ekranom. Samo on i možda, što se muške populacije tiče,  udruženje slijepih i slabovidnih osoba. Večeras je utakmica Brazil – Hrvatska. 

Poruka

Razmišljam da mu (referirajući se pomalo na jedan Balaševićev stih) napišem:

„Imaš večeras ordinarnu pijanku s Brazilom ili me čitaš…?“

To sam preinačila u: 

„Imaš večeras ordinarnu pijanku ili čitaš?“

Pa u: 

„Imaš pijanku ili čitaš…“

Pa ništa.

Ne mogu poslati poruku. Odgovorit će mi odmah. Pun elana. Nasmijati me. Pokrenuti. Onako mladenački. I tu ja odustajem. Imam trideset i sedam godina. Dvoje djece. Stambeni kredit bez jamca. Rastavljena sam. Odbijam da nazovem mlađeg muškarca. Koji je moj broj. Odbijam da uživam u životu. Da imam sjaj u oku. I da mu dobro pristajem. Mada ne sumnjam u to ni najmanje. Onako, iz inata.

Zorica Krističević

FOTO: Gilles Lambert/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.