Nedavno sam upoznala jednog muškarca. Inteligentan je, otvoren, zanimljiv. I nije napadan. To mi se posebno dopada. Sjedimo na jednoj zagrebačkoj terasi i razgovaramo o knjigama, glazbi, roditeljima, djeci (mojoj, on nema svoju). O braku (mom, on – također – nema svog).
Ispijanje kamilice
Ja ispijam kamilicu jer imam čir na želucu, a on pivicu, jer mu je vruće. Nakon nekog vremena, opraštamo se. Već ustajem od stola dok on sprema novčanik u džep hlača. I u tom trenu on me upita da li bih u petak išla s njim u kino. Nije ni završio s pitanjem, a ja već odgovaram potvrdno. Na trenutak ne uspijeva sakriti svoje iznenađenje. Valjda je očekivao klasičnu igru nećkanja, ili što već rade mlade dame u današnje vrijeme. Ja više nisam tako mlada. A damu ne glumim. Ili, kako bi to rekao moj davni i bliski prijatelj: „Ja jedino mogu glumiti samog sebe.“
U petak odlazimo u kino. U jednom trenutku se dešava komična situacija na velikom platnu, radi koje se cijela kino dvorana, lagano zavaljena u široka crvena sjedala, nasmije ispod glasa. I u svem tom tihom smijehu oko mene, ja sa svoje desne strane, iz velike blizine, umjesto smijeha začujem glasan roktaj. Okrenem se, a moj novi poznanik ceri se od uha do uha i izazivački me gleda. Oči mu se sjaje kao da je upravo dobio glavni zgoditak na Lotu (ili već ono nešto, što čovjeka najviše veseli ).
Roktanje
„Što je?“ pita me sav sretan.
„Ništa.“ odgovaram ja.
„Smeta li ti?“
„Ne. Samo sam se iznenadila, jer nisam očekivala da ćeš učiniti nešto takvo.“
„Da?“
„Da. Hajde, molim te, učini to još jednom.“
„Znači, sviđa ti se?!“
„Ma, naravno.“
Kasnije smo prošetali gradom. Pozvao me u svoj stan. Prihvatila sam poziv. U kuhinji je za mene imao čaj od kamilice. Recitirao mi je Bregu. I Charlesa Baudelairea. Mada ovog drugog znam recitirati i ja. Ostala sam kod njega sve do prvog jutarnjeg tramvaja.
I nanovo otkrila istinu u izreci kako nije zlato sve što sja, nit’ je svaki muškarac svinja, samo zato što zna dobro roktati.
Zorica Krističević
FOTO: Denis Agati/Unsplash
