Školovanje u doba „korone“ ili kako se snalazimo dan po dan

Školovanje je ovoga tjedna, zbog situacije o kojoj svi sve znamo i o kojoj neću zato ništa više pisati, prešlo na novu razinu: školovanje od kuće ili školovanje na daljinu.

No, kako to školovanje u stvari izgleda?

Ovo nisu praznici

„Ovo nisu praznici!“ odgovorila sam djetetu, sva ponosna jer rečenica je imala instant-učinak. Nisam je sama smislila. Pokupila sam je od jedne liječnice čiji se video dijelio ovih dana. U videu je upozoravala roditelje da sad nije vrijeme da se djeca među sobom druže. To je inače prvo što sam mom mališanu morala objasniti, jer mu nije bilo baš jasno zašto ne može s prijateljima na školsko igralište, pogotovo kad ga neki toliko zovu. O tome zašto ga zovu i što je u glavama, ili bolje rečeno što nije, roditeljima te djece ovoga puta neću. A mogla bih.

Situacija nije nimalo praznički opuštena. Svi smo ispali iz kolotečine i rutine koja ulijeva sigurnost. Vrijeme je prilagođavanja i promjena planova. Puno je novih izazova ispred nas s kojima se moramo nositi i mi, i djeca.

„Ne brini. Virus ne može preživjeti na temperaturi od 26 stupnjeva“, tješio je moj sin prijatelja preko telefona. 

Kad sam to čula, bila sam sva ponosna na dijete. Kako je samo, među tim silnim informacijama kojima smo bombardirani ovih dana, uspio pohvatati tako važnu informaciju koja umiruje. Nema sad veze jesmo li mi sigurni u tu pretpostavku, ali veseli ovakva reakcija djeteta. Nekako te veseli kao roditelja kad shvatiš da ti dijete polako odrasta, postaje zrelije i samostalnije. Kada je sposobno samo donositi zdrave zaključke i zdravo reagirati. Kao i biti optimističan i utješiti druge. To je rezultat ne samo nas roditelja, nego i rada u školi. Osvijestila sam si to, sada kada gledam školu na televiziji. Školovanje je ujedno i odgoj.

Školovanje na daljinu

Kad je u ponedjeljak krenulo školovanje na daljinu, još više me je iznenadio. „Ne možemo sad pričati, počinje škola“, rekao je prijatelju koji ga je nazvao. Pratio je nastavu, čak i sudjelovao, a kada je završila nastava odmah se čuo s prijateljima i podijelio dojmove. „Baš je ova nova nastava bila dobra“, rekao je. „Da, bolja je od obične škole“, čula sam glasić s druge strane žice. 

„Da, traje samo dva sata“, odgovorio je. Tu mi je malo majčinski ponos splasnuo. Voljela bih da se više veseli školi i učenju, ali mu ne zamjeram. Djeci je ionako samo do igre i zabave.

Zato sam pregrizla jezik. „Za prvi dan je dobro“, pomislih. Jer, zamišljala sam najgori scenarij. Da mu je dosadno, da ne prati nastavu i da se buni. Njegovo veselje i znatiželja zbog novosti i promjene ipak su prevladali.

No, život s djetetom ide dan po dan. Jedan trenutak može biti super, drugi već krenu sitne, male pobune. Na to se treba pripremiti. Da ne bi bespotrebno gubili živce. U glavi si zato neprestano ponavljam: „Ne brini, uvijek možeš premotati snimku“. Pretplatila sam se i na YouTube kanal „Škola na trećem“. Ništa ne prepuštam slučaju.

Pobune su nas tako sustigle, kako sam i očekivala. Kad je učiteljica zadala dodatnu zadaću, krenula su negodovanja. Otpor. Te ne može učiti jer je gladan, te ne može učiti jer je žedan, te puno je to posla. Malo uvjeravanja i ponovo je bio za stolom. „Dobro je, idemo dalje. Sve je to u roku službe“, budim u sebi sportski duh.

Netko će možda reći: „Zašto se toliko brineš?“ Ili: „Pusti dijete samo. Kako smo mi bili samostalni!“ Ili: „Ako hoće, neka se školuje. Ako neće, neka ide u neko obrtničko zanimanje.“

Stjecanje radnih navika

Ne slažem se s time. Dijete kroz školu stječe ne samo znanje, već i odgovornost i radne navike. Ako sada, dok je malo, to zapustimo kao roditelji, teško će to nadoknaditi. A radne navike nužne su za sva zanimanja. Dijete se ne usmjerava na neko školovanje za obrtnika jer je u školi loše, nego zato što za određeno zanimanje ima interes i talent. Zato je važno da ih mi roditelji usmjeravamo i potičemo. Sa strpljenjem, razumijevanjem i ljubavlju.

A u ovo vrijeme, kada mnogi od nas rade od kuće, imamo priliku, više no ikad, vidjeti koji su to školski sadržaji koji zapravo najviše zanimaju našu djecu. Kao i vidjeti kakva su nam djeca zapravo i koliko je uspješan naš odgoj.

Iva Kozarac

FOTO: Annie Spratt/Unsplash

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.