Te subote navečer išla sam u kazalište. Prijateljica me već čekala na dogovorenom mjestu. Stojimo u holu kazališta i brbljamo o svemu i svačemu: Mame, posao, prošlost, sadašnjost, jedno preskače drugo, ništa od toga nije baš povezano, ali teme se uredno vrte u krugu i završavaju svoj put od pitanja do odgovora, od povjeravanja do savjeta, a na kraju sve završava na onome čega u životu ni jedne od nas nema: muškarcu.

Fetiš

Razgovaramo o nekom tipu koji mi se svidio. Ona me pita što mi se toliko svidjelo kod njega. Ja prvo kažem uvijek najvažniju stvar: miris. Ako me nečiji miris odbija – sve propada. Osim toga, posebno volim ako netko ima ugodan glas. A ovaj muškarac ima. Boju glasa koju ne znam točno opisati, ali mi godi. I kako se samo ugodno zna nasmijati!

„Pa, zar ti se toliko svidio njegov glas?“ pita me prijateljica i nastavlja, „A kako izgleda?“

„Valjda zgodan…“

Pokušavam se koncentrirati: zelenkaste oči, ne baš velike, malo grbav nos, usta ni mala ni velika, zubi svi na broju, kosa? Nemam pojma.

„A je li visok?“

„E da, visok je, dobro si me podsjetila, više onako sportski tip.“

Stižu daljnja pitanja: koliko puta si ga vidjela, o čemu ste razgovarali, kako si odmah shvatila da se i ti njemu dopadaš …?

„Ma, zapravo, nije mi jasno kako si iste sekunde kad si vidjela čovjeka pomislila da je tvoj tip, a jedva se možeš sjetiti kako izgleda?“

Bez razmišljanja odgovorim:

„Imao je savršene uši, to sam odmah vidjela s drugog kraja prostorije.“

„Uši?“

Valjda je pomislila da je njezine vlastite ne služe najbolje. A ja sam nesigurno ponovila:

„Uši.“

„Kako su to uši savršene?“

Uši

U tom trenu sjetila sam se one starinske slike na kojoj brana počinje pucati i popuštati, na jednom se mjestu u zidu koji štiti obalu od bujice već stvara mali procjep, a dječačić stoji i drži prst na toj pukotini i tim jednostavnim činom spašava cijelo selo. Eh, kad me ona to upitala, klinac je spustio prst, brana pukla, a cijelo selo otišlo Bogu na istinu. Tek onda sam shvatila što sam rekla i koliko sam to ozbiljno mislila.

Kada netko ima lijepo oblikovane uši, onda su one priljubljene uz glavu, tanke, prepune onih vijugavih stazica koje, ako spustite prst niz njih, izgledaju kao luda vožnja toboganom, a na kraju prst završi u maloj toploj udubini, u kojoj pod laganim pritiskom možete osjetiti pulsiranje bila.

Predstava u kazalištu započela je uskoro nakon našeg razgovora i bila je odlična. Kasnije smo otišle svaka svojoj kući, ali ja nisam mogla spavati. Zbog ušiju. Obožavam ih.

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter