Sloboda

Sloboda

„Sve ulice nas vrijeđaju

Uvijek istim licima,

A naše duše žeđaju

Za beskrajnim vidicima.“

(Dobriša Cesarić)

To je jedan stih pjesme „Prazan život“, i ne, ne mislim da mi je život prazan, ni najmanje to ne mislim, ali da me u zadnje vrijeme malo stavlja u neku vrstu čahure, to bih se već složila. U svakom slučaju, i onako ne mislim sada raditi analizu pjesme. Toga sam se riješila još u srednjoj školi. No, interesantna je moja spoznaja, da bih ja to sada vrlo rado radila. Analizirala pjesme, čitala propuštene lektire, pa čak možda i pokušala ponovno pročitati i shvatiti Povratak Filipa Latinovicza. Dobro, sad sam malo pretjerala, ali bit priče je da iz nekog neobičnog i interesantnog razloga, kada nešto više ne moramo ili ne možemo raditi, baš nam se to radi. Nevjerojatno.

Davno potisnuti poziv

Tako npr. kada sam besposleno ležala u bolnici, a pokraj mene je bila polupokretna žena, u meni se probudio davno potisnuti poziv. Poziv posla medicinske sestre. Neko vrijeme, odmah nakon završetka školovanja, radila sam u bolnici, a sve moje divne kolegice znaju koliko je to iscrpljujući posao. Iscrpljujući fizički i psihički. Iscrpljujući, ali ima ono nešto. Ono nešto što te u pojedinim trenucima može potpuno ispuniti.

Danas je, zbog kritično i zastrašujuće lošeg stanja u zdravstvu, jako teško dostići taj osjećaj, ali tko ga je makar jednom osjetio, ne zaboravlja ga. Ipak, moja je sreća bila ogromna kada sam posao s bolničkog odjela, prebacila u ambulantni posao. Nisam više razmišljala o noćnom radu, radu nedjeljama i blagdanima, noćnim posudama, udarcima mentalno oboljelih pacijenata… Moglo bi se reći da sam se zbog te velike promjene osjećala sretnom.

I onda sam se potpuno nenadano našla u situaciji da ženi do sebe pomognem oko jela, pića, osobne higijene, uzimanja terapije…  Ne, nisam to morala raditi, niti sam to radila iz nekakve potrebe da netko o meni misli kako sam ne znam kako „dobra i draga osoba“, jer se ne smatram takvom. Radila sam to iz poriva. Iz činjenice da to više ne radim, čak niti da želim ne mogu raditi. Jednostavno sam to morala raditi. To je možda malo licemjerno od mene, možda je puno licemjerno , ali uživala sam u svakom trenutku. Kao što bih vjerojatno uživala i da moram analizirati Cesarića.

Kakve to veze uopće ima sa slobodom, ili mojom MS sustanarkom.

Sloboda klizi kroz prste

Pa, meni ima veze. Moram sada izreći jedan klišej, a to je da ne znaš cijeniti slobodu dok je ne počneš gubiti. Namjerno kažem slobodu, a ne zdravlje, jer se unatoč svim zdravstvenim problemčićima, još uvijek ne smatram bolesnom. Samo mi moja MS sustanarka, a sada ima i pomagačicu trombozu, čine to da mi moja sloboda pomalo klizi kroz prste. Baš poput pijeska za kojeg mislim da mogu zagrabiti rukama i zadržati ga.

Promjenjivo je, barem se nadam, ali sipi mi iz prste sloboda kretanja. Sloboda kretanja prema mojim viđenjima. Naravno da nemam stražare ispred vrata koji me zadržavaju unutar stana, ali imam ometala. Pa tako ne mogu otići u dućan koji želim i kada želim jer već neko vrijeme ne vozim, a također ne hodam previše. Pogotovo ne volim stepenice, živim na prvom katu u zgradi bez lifta, a najbliži dućan također iziskuje stepenice. Lagana šetnja do dućana bez stepenica, već neko vrijeme nije lagana, nego teška i naporna. Također poput malog djeteta, ne mogu doseći stvari koje su visoko u ormaru jer se još uvijek ne mogu pentrati po stolcima.

Prilagodba

I da, ima me tko odvesti do dućana ili knjižnice, moj požrtvovni suprug sve odrađuje bez pogovora, moja djeca uz minimalna prigovaranja odlaze u dućane, pentraju se po stvari u ormare, i znam, ne bih smjela osjećati nezahvalnost. I ne osjećam, jedino, malo mi je dojadilo to sipanje slobode kroz prste. A da ne velim kako mi je ponekad smiješno kada nekoga u onim rijetkim trenucima šetnje sretnem, pa me on reda radi pita što mi se dogodio, a ja kada počnem pričati u vrlo skraćenoj verziji što mi se dogodilo, i vidim zaprepaštene izraze lica na kojima se vrlo brzo počinje iščitavati nelagoda što u uopće išta pitali, dođe mi da još malo dodam, samo da se malo nasmijem toj očitoj nelagodi.

Joj, izgleda da osipavanjem slobode, postajem zločestija. Ili mi je samo previše dosadno. Ne znam ni sama. Znam samo da se moram malo bolje prilagoditi novonastaloj situaciji. „Samo je jedno bezuvjetno potrebno: velika, jaka i vjerna ljubav, s kojom se ispunjavaju svakodnevne dužnosti, sasvim svejedno gdje smo postavljeni: jesmo li u školi ili na radnom mjestu, kod kuhinjskog lonca ili u staji, služimo li bolesnicima ili sami ležimo bolesni.“ (Sv. Mala Terezija)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Aditya Saxena/ Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.