Budući da živim vrlo ubrzanim životnim tempom i uglavnom sam (hvala mojim prijateljicama i prijateljima- malo ih je ali ih ima) „one man band“, s godinama shvaćaš da jednostavno sporost ima svoje prednosti. To mi je bilo neshvatljivo do doslovno prekjučer, kada sam pokušala izvršiti nemili zadatak (ne želite znati kakav, vjerujte mi na riječ) i nije me baš išlo predviđenom i planiranom brzinom…
Kretanje
Ja sam odlučila to riješiti za 2 sata, ali odužilo se na 6. Zašto? Jer jednostavno tijelo ljudsko traži svoje. I ne može ići preko svojih snaga i ne može bez vježbe i pripreme ostvariti niti rezultat u zadanim nekim vremenima. Vjerujem da to najbolje znaju svi oni kojima se ponosim, a znam da trče. Eto ja ne mogu. Volim se pomaknuti, ali vožnjom. Avionom , brodom čim god samo nek’ ja ne moram hodati. A trčim. Samo sto to nije planirana zadana neka ruta, nego je život servira. Ne mjerim kilometražu, ali u sekundi stvorim što treba i onda hiperventiliram, imam razne tremore, ubrza mi se metabolizam na najjače, i pitam se, pa što to ne može sporije. Pogotovo u opciji soliranja oko većine krucijalnih životnih okolnosti, pitanja i odluka…
Sporost se vježba
Kada znaš da baš nitko drugi neće to umjesto tebe, a niti mu mi možeš, želiš ili imaš koga za delegirati dužnosti i obveze. Naviknuta da se glavni život događa unutar 45 minuta kada ti zvono presudi idući korak teško je biti spor.
Ali od prekjučer vidim da je moguće i ostvarivo.
Navika koju nije teško usvojiti kao novu.
Borbe naravno, uvijek postoje… ali pobjeda se nazire svakim danom. Primjera radi:
Kavu više ne pijem 10 nego 25 minuta.
Sabrina Pejić
FOTO: Veri Ivanova/Unsplash
