Kad suze ispričaju priču

Kad suze ispričaju priču

Gledam staklo, a kapljice kiše pišu svoju priču na sumoran dan koji samo sanjarima donese nešto kreativno… možda ta priča o staklu i perlama, donese nešto novo, isprano čisto i blještavo. 

Uh, zamišljam svijet koji je bez zvuka i svjetla.

Kako bi bilo moguće živjeti tako. Možda tada suze sjaje u punini. I nekome osvijetle put, a možda se sastanu s dugom koja uvijek donese neko novo obećanje sa sobom ili drugima. Uglavnom, sigurno je da suze ne pričaju bajke. Nego svojim kapanjem mijenjaju i mrak i svjetlo. Koliko li sam suznih očiju srela u nekim redovima: za upis ocjene u indeks, za dobiti dječji doplatak, za poreznu olakšicu, za lijek koji ne ide preko HZZO-a.  Pitam se što nam je svima zajedničko. Eto, upravo shvaćam da je to muka. Koju svatko ispire na svoj način. Netko mirovanjem, netko suzama, a netko tihim glasom kada odgovara na pitanja. Uh, kako je to tužno, ljudi moji. Baš. Da se vidimo mutno, od vlastite muke. Zanimljivo, jer te suze uvijek donesu neki sjaj u krajičku oka i bude novu nadu. Isperu onu ispraznu, povežu, i rastaju. Kako kome, i kako kad. Ali jedno je sigurno. Da nam je svima poznata priča koju ispričaju suze. I svaka od njih originalna i neponovljiva. Nekada se dijeli, a nekada dovoljna sebi sama.

Ipak, sretni su oni koji mogu plakati. Jer barem osjete suze, kao život. Najteže je kad nemaš ništa što bi te učinilo živim, a izvanjski imaš sve. Čuvajte zato svoje bisere, jer nisu sa svinjama.

Sabrina Pejić

FOTO: Cristian Newman/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.