„Morala je pak ta šuma ostati začarana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.”(Ivana Brlić Mažuranić)
Opće je poznat ovaj citat iz „Šume Striborove“. Kao maloj mi nije bio u potpunosti jasan. Nikako nisam mogla shvatiti zašto bi nekome bila milija nevolja od sreće, ali nekako sam to prihvatila. Onako, kao bajku sa sretnim završetkom. Neke bi bajke i priče trebalo čitati i u odrasloj dobi. Nekako ih se u odrasloj dobi može drugačije shvatiti.
Šuma Striborova
Pa eto, ja sam tako, zahvaljujući školskim obvezama svoje djece, ponovno naletjela na „Šumu Striborovu“. I tako je iznova malo proučila i prisjetila se predivne radnje.
Pokušavam ja tako protumačiti svom djetetu, kako to da je baki bila milija njena nevolja, od svih ljepota i veselja koja su joj se nudila, i dodatno muku mučim, objasniti zašto je tek tada nestalo čarolije u šumi, i čini mi se da ne uspijevam u tome u potpunosti. Koliko god bih jako željela rastumačiti to da shvati, mislim da ne shvaća u potpunosti. Jednostavno, onako dječje, zdravorazumski, prihvaća kraj bajke, i ništa više od toga. Mislim da je to za moje dijete, u ovoj dobi i više nego dovoljno, pa jednostavno popuštam u objašnjavanju i počinjem sama razmišljati o svemu.
Počinjem razmišljati o tome, koliko sam ja, a vjerujem i mnogi drugi, stvarno spremna zagrliti svoje vlastite nevolje i prihvatiti ih, pa makar mi se ponekad u životu nudila prekrasna, vesela, brza rješenja. Rješenja koja su barem na prvi pogled primamljiva.
Ipak, život me naučio da o svakoj, takvoj primamljivoj ponudi treba 2-3 puta dobro promisliti. Ispred svake mišolovke stoji primamljivi zalogajčić sira. To je nešto što si ipak u određenim životnim godinama sposoban naučiti.
No, je li baka iz „Šume Striborove“ tako reagirala, iz životne mudrosti koja zna prepoznati zamke? Mislim da nije. Mislim da je njeno srce odigralo veću ulogu od njene mudrosti. Unatoč tome što je znala da je u njenom obiteljskom životu čeka mnoštvo nevolja, nije se željela odreći svega, zaboraviti sina i prepustiti se nečemu primamljivom, i na prvi pogled bezbrižnom. Ona je zapravo odabrala prigrliti i prihvatiti svoj život sa svim svojim nevoljama i hrabro se uhvatiti u koštac s njima, što god bilo. Kada je sve probleme prigrlila i prihvatila, konačno se dogodilo čudo. Pozitivno čudo.
Koliko nas je sposobno prigrliti nevolju?
Koliko je nas, onako stvarno, u potpunosti, do kraja spremno prigrliti i prihvatiti sve ono što nam život servira. Svaku nevolju, svaki problem, svaku nedaću. Moram priznati da je puno puta lakše prihvatiti bilo koje i bilo kakvo rješenje od suočavanja s teškim nevoljama. Suočavanje s njima ponekad znači suočavanje sa samim sobom. Suočiti se sa samim sobom i shvatiti što bi trebali napraviti, je zapravo najteže.
Također, one stvari koje nam se u životu čine kao najveća prepreka, kao najveća nevolja, vjerojatno nam je baš zato dana, kako bi se mogli suočiti sami sa sobom i ojačati.
Zašto je onda to toliko, toliko teško? Vjerojatno zato, što je male prepreke lako prekoračiti, a ogromne, na prvi pogled nemoguće.
Ponovno se moram malo sjetiti vremena koja sam proživljavala prije useljavanja MS sustanarke u moj život. Bila sam pokretljivija, imala sam više novaca i mislila sam da je nedostatak vremena za sve što bih željela napraviti moj najveći životni problem. Već dugo tako ne mislim. Unatoč svemu, ipak se neprestano pitam jesam li ja u potpunosti prihvatila i prigrlila se nevolje koje me danas sustižu. Iskreno, mislim da nisam u potpunosti. Možda baš zato s moje šume, nije još u potpunosti skinuta čarolija.
„Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. No vjeran je Bog, on neće dopustiti da budete kušani preko onoga što možete, nego će s kušnjom dati i ishod da je možete podnijeti.”(Korinćanima 10,13)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Anthony Tran/Unsplash
