Iza ogledala (7): Kako je ubiti čovjeka?

Subota. Popodne. Sunce se razmahuje u raskoši koja nije predviđena za mjesec studeni.

Maštajući o snješku kojeg vidim samo na slici i izlozima, koji već najavljuju „blagdansku čaroliju“, čekam klince u autu, pa da krenemo napokon na planirano druženje. Da bi došla do glavne ulice, najbrža opcija mi je voziti unatrag uzbrdo.

Ne vidim ništa od sunca pa vozim napamet. Čujem da sam u nešto udarila. „Mama udarila si neku baku“, sekunda je vječnost u kojoj sam prema preplašenom licu djeteta shvatila da se ne šali, što mu je inače običaj koji zove „kurenje staraca“… svojih. Izlazim iz auta, baka sjedi na podu.

 I danas pokušavam shvatiti kako nije čula auto niti zvuk, jer samo jedan auto se može čuti u ulici koja je slijepa i ima samo jednu kuću.

Pitam: „Bako jeste li dobro? Hoću li vas odvesti na hitnu ili doktoru? Možete li ustati?“ Iz cijele mene izlazi strah, krivnja, zabrinutost, ljutnja, prebacivanje krivnje na starije dijete jer da smo krenuli, kada sam rekla, možda se ovo ne bi dogodilo…

Obrađujući tako informacije i emocije sudaram se s logikom i počinjem razumijevati da je beskorisno… Ovaj trenutak moram pomoći baki da ustane i učiniti sve, da ona bude dobro.

Vidim dva potrgana koljena… male vodoravne ogrebotine, nema krvi i baka veli da neće nikud, nego samo da je odvezem kući.

Istovremeno sam i tužna, i sretna, i sigurna, i okrivljena. Ne nalazim riječi kojima mogu opisati splet nesretnih okolnosti. Sretna sam što ishod nije najgori mogući, i što nije ništa slomljeno. Vidim danas baka opet hoda i kaže mi da ne brinem, da će sve biti dobro. Skriviti nečiju ozljedu nenamjerno je osjećaj koji baš ne daje veliki izbor. Osim biti u miru i učiniti sve što je u ljudskoj moći da se ozljeda sanira. I biti zahvalan što nije bilo većeg zla.

Što ću naučiti iz ovoga? Ne znam. Ustaljene inačice su tipa: vozi sporije, loše voziš, pazi kako voziš, stisni koji put i kočnicu. Ovu kobnu subotu vozila sam sporo, čak djelomično pod ručnom. Je li to bila loša vožnja?  Zavisi s kim se uspoređujem. A ja ću sa samom sobom.

Vrijeme će pokazati sto sam naučila iz čega, jer puno je pouka iz okolnosti svagdašnjeg života, a samo jedna odgovara mom cjeloživotnom učenju, nekada iskustvom, a nekada propustom. Iščekujući ključni trenutak svoje pouke učim da je i krivnja koju nosiš dio života. I da ne želim, da ona nosi mene, nego ja nju.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash